Tentor, Ante

Tentor, Ante (Antun), književnik (Cres, 12.I.1860 – Pula, 10.VIII.1910). U rodnome mjestu pohađao tal. pučku školu, u Rijeci gimnaziju, a pravo studirao u Zagrebu, Grazu i Beču.

Od 1885. bio je u drž. službi u Trstu, Cresu, Puli, Sežani i Lošinju, ponovno u Puli od 1893., a 1898. postao je tajnikom okružnoga suda u Rovinju te 1906. i sudbenim savjetnikom. Za studija prava u Zagrebu upoznao se s M. Laginjom, A. Šenoom i Đ. Deželićem te je bio u redovima pravaške mladeži. Prve je tekstove objavio u Vijencu i pravaškoj Slobodi. S A. Harambašićem uređivao je almanah Hrvatska, u kojem je tiskao podulju romantičarsku pripovijest Lijepa Mare (1881). Priče, prikaze, feljtone te anonimne dopise Iz zapadne Istre objavljivao je u Supilovu Novom listu, a surađivao je i s V. Spinčićem, promičući u djelima vlastiti društv. i polit. angažman. Idejni je prvak knjiž. realizma u nas, a 1882. u Vijencu je priredio tekst Edmonda De Amicisa o É. Zoli. Tematizirajući gosp. promjene, društv. raslojavanje, nac. problematiku, polit. borbe, ljubavne zaplete, sudbine domaćih ljudi ugroženih tuđinskom vlašću, u časopisima i novinama objavio je pripovijesti te putopisne crtice: Creske pričice (1880), Ljubav i korist (1881), Na ogranku (1882), Naše slike – Šjor Rošo (1886), Čudak (1891), Prevario cesara (1894), Istarske crtice (1904), Jelica nelomljena grana (1906), Krv nije voda (1907), dulju pripovijest Na udaru bure (1908) i dr. Uveo je zap. Istru s prijelaza XIX. u XX. st. u hrv. književnost. Objelodanjen mu je roman Beg Mirko (1904., i. e. 1905) te dva istarska romana Suvišna usta i Ljubav na prijevaru (1904., i. e. 1905).

LIT.: A. Barac, Književnost Istre i Hrvatskog primorja, Zagreb 1968; J. Bratulić, Ante Tentor, u: Ante Tentor, Suvišna usta, Beg Mirko, Na udaru bure, Pula–Rijeka 1979; T. Arambašin, Moje upoznavanje s Antom Tentorom, nepravedno zaboravljenim hrvatskim piscem iz Istre, u: T. Arambašin, Koliki su te voljeli, moja Pulo!, Zagreb–Pula 1996.
B. D. Biletić