Tkanje

Tkanje, tekstilni obrt, koji se u Istri obavljao poluprofesionalno, kao posao namijenjen isključivo muškarcima. Po tome se Istra, uz Hrvatsko zagorje, razlikovala od ostalih hrv. krajeva u kojima je tkanje bilo ženski posao.

Kako obje regije graniče sa Slovenijom, to potvrđuje teoriju da se radi o najjužnijem izdanku srednjoeur. tradicije. Ne može se ustvrditi je li tako bilo i u XVI.st., nakon doseljenja novih stanovnika iz dinarskoga područja, u kojem je tkanje ženski posao. Tkalačka vještina prenosila se ugl. s oca na sina ili bi tkalci uzimali naučnike na nekoliko godina. Mnogi su bili podrijetlom iz Karnije (područje između Koruške i Furlanije), pa su često nosili nadimak Krnjeli. Tkalac, kalac, radio je u svojoj radionici ili konobi na velikom horizontalnom tkalačkom stanu, koji se nazivao krosna, krošnje, a na području Bujštine telajo. Taj je tip tkalačkoga stana sličan furlanskomu, ali ga ima i u sjev. Hrvatskoj. Prije tkanja donesena je klupka pređe trebalo nasnovati, tj. odrediti duljinu i širinu budućega platna, a taj su posao radili na drvenom okviru od greda s utaknutim klinovima snovačima. Postojali su tzv. tkalački centri: Žminj, Kringa te Zrenj, poznat po finu tkanju, a arhivski i terenski podatci upućuju i na razgranatu djelatnost tkalaca diljem Istre (Šoštari, Brovinje, Sveti Petar u Šumi i dr.). Potkraj XIX.st. (oko 1880) ind. tekstil je postupno zamjenjivao domaće tkanine, pa je tradicijski način odijevanja, a s njim i tkalački obrt, počeo nestajati. Prvo je iz upotrebe nestao odjevni inventar, a nakon II.svj. rata do poč. 1960-ih samo je nekolicina nastavila svoj obrt, tkajući tekstil za opremu kućanstava (lancuni, ponjave, šugamani, koverturi, vriće, bisage). Potom je razvoj tekst. industrije u potpunosti istisnuo tekst. rukotvorstvo.

O. Orlić