Industrijska arhitektura

Industrijska arhitektura, građevine što se podižu za potrebe procesa proizvodnje i drugih proizvodnji neposredno potrebnih sadržaja (tvornice, skladišta, visoke peći, silosi, laboratoriji, istraživački centri). U Istri se i. a. veže uz početak manufakturne proizvodnje i to ponajprije u Rovinju,

U Istri se i. a. veže uz početak manufakturne proizvodnje i to ponajprije u Rovinju, koji je u XVIII/XIX.st. bio najvažnije obrtničko središte u Istri; rani primjeri industrijske arhitekture su katramerija i tvornica tjestenine, što su od 1790. do 1812. bile smještene u Ulici Dietro Castello u Rovinju. Pravi ind. procvat počinje sred. XIX.st., gotovo istodobno u Puli i Rovinju, interpolacijama jednostavnijih ind. građevina na rubovima pov. jezgri, počevši od tvornice tjestenine Candussi i Calo u Rovinju 1847. Tijekom cijele druge pol. XIX. i na poč. XX.st. grade se novi kompleksi izvan izgrađene grad. strukture: u Rovinju tvornica cementa (1852), tvornica duhana (1872), tvornica stakla i konzervirane ribe (1882), kompleks građevina arsenala u Puli (1856–1910), te tvornica za konzerviranje ribe u Umagu (1910). Sve su te građevine u osnovi bazilikalne, jednobrodne ili višebrodne tlocrtne dispozicije, u konstruktivnoj kombinaciji kamenoga ziđa i drvene ili gizane interne konstrukcije te vrlo jednostavna vanjskog oplošja s pravilnim nizovima otvora, oblikovanih u duhu historicizma (najčešće neoromaničkoga ili neobiz. sloga). Izuzetak je zgrada natkrivenih navoza na otoku Uljaniku u sklopu arsenala iz 1860–63., podignuta po uzoru na suvremene željezno-staklene hale kakve su se sred. XIX.st. gradile u Velikoj Britaniji i Francuskoj. Prekretnica u izgradnji ind. pogona bila je primjena okvirnih armiranobetonskih konstrukcija, a prvi je put izvedena na hali novih kovačnica na otoku Uljaniku u Puli 1910–12. Po uzoru na njih grade se i veće ind. zgrade i kompleksi između I. i II.svj. rata (tvornica cementa u Puli, 1926., i u Koromačnu, 1926). U duhu racionalističke arhitekture međuratne Italije oblikovane su zgrade elektromlina u Puli iz 1940 (A. Turina) i kompleksa rudnika u Podlabinu 1938–40 (E. Montuori), na kojima su vidljivi futuristički korijeni onodobne arhitekture. U poslijeratnom razdoblju i. a. tretirana je utilitaristički, s tek pokojim zanimljivijim konstruktivnim rješenjem. Kvalitetom odskaču tvornice duhana u Rovinju i cementa u Koromačnu te kompleks sustava za pročišćavanje vode kraj Butonige.

LIT.: S. Giedion, Spazio, tempo ed archittetura: lo sviluppo di una nuova tradizione, Milano 1984; A. Rubbi, Rovinj – urbanitet grada i okolnih naselja, Rovinj 1993; M. Milevoj, Kartulini z Labinšćini, Labin 1993.
B. Nefat