Vegetacija

Vegetacija, skup biljnih zajednica. Bogatstvo i raznolikost biljnog svijeta u Istri odraz su njezina zemljopisnog položaja, reljefa, podneblja, petrografske podloge i tla.

Smještena je na razmeđu Sredozemnoga mora i planinskih lanaca Dinarida i Alpa, pa je s biljnogeografskoga gledišta obilježava zastupljenost biljnoga svijeta dinarskoga, alpskoga i sredozemnoga područja; pritom joj temeljno obilježje daju biljne vrste svojstvene dinarskom području, kojemu geografski, biljnogeografski, geološki i pedološki ugl. i pripada. Na istar. se poluotoku ističe više vegetacijskih područja.

Područje vazdazelenih česminovih šuma i makije, biljnoga svijeta svojstvena sredozemnom prostoru, pruža se uskim rubom uz more. Na zap. obali te su šume raširene više ili manje bez prekida do ušća rijeke Mirne, mjestimično i sjevernije. Na ist. obali njihov gotovo neprekinuti pojas seže do Plominskoga zaljeva; manjih ili većih sastojina ima i sjevernije, ali one su odraz mikroklimatskih prilika. Te šume, u kojima prevladava hrast česmina ili crnika (Quercus ilex), obilježava prisutnost listopadne vrste crnog jasena (Fraxinus ornus), pa se nazivaju šumama, odn. makijom česmine i crnog jasena, već prema tome jesu li razvijene u obliku pravih stoljetnih šuma ili pak u obliku niske i guste, neprohodne šikare. U njima ima i drugih drvenastih vrsta, kao što su planika (Arbutus unedo), lemprika (Viburnum tinus), mrča ili mirta (Myrtus communis), zelenika (Phillyrea media i Ph. latifolia) i sl. Posebnu draž toj šumi, razvijenoj u obliku makije, daju penjačice, npr. zimzelena ruža (Rosa sempervirens), tetivika (Smilax aspera) i broćika (Rubia peregrina), što obiljem listova i cvjetova prekrivaju krošnje stabala po kojima se penju. Znatnijih područja makije ima na juž. dijelu Labinštine, zatim u Plominskom zaljevu, oko Kavrana i Šišana, u Krničkom portu, u okolici Barbarige, južno od Rovinja i Funtane, u Limskom kanalu, na području Lanterne i dr. Sastojine na Lanterni obiluju rujevinom. U obliku šume, česmina se javlja osobito na Velom i Malom Brijunu, no ondje je zbog prekomjernog utjecaja divljači tijekom nekoliko desetljeća florno osiromašena, znatno degradirana i devastirana. Na ostalim otočićima brijunskoga i rovinjskog otočja, te su sastojine razvijene u obliku niske neprohodne makije, u kojoj se obilno javljaju grmovi trišljike (Rhamnus alaternus) i tršlje (Pistacia lentiscus). Česmina se pojavljuje i u kopnenom dijelu Istre, i to na juž. obroncima gorskoga lanca Učka–Ćićarija, od Plominskoga zaljeva preko Vranske drage, Roča i Buzeta do Istarskih toplica i Sočerge u Sloveniji. Ti su lokaliteti reliktna staništa na koja se česmina povukla vjerojatno prije otprilike 5000 god., čekajući da u slučaju zatopljenja ponovno osvoji prostore s kojih se davno, pred hladnoćom, morala povući.

Zbog nekontrolirana djelovanja na česminove šume i makiju (sječa i dr.), u Dalmaciji i na otočju razvija se poseban tip vazdazelena gusta niskogrmasta šipraga, zvanog bušik ili bušinjak, u kojem su najvažnije pojedine vrste bušina, npr. crveni (Cistus villosus), bijeli (C. salvifolius) i ljepljivi bušin (C. monspeliensis), zatim koleš (Erica arborea) i dr. Kako se pak česminove šume u Istri nalaze na granici razvitka te vegetacije, bušici se u njoj javljaju samo mjestimično, npr. na Merleri ili u okolici Pule, a degradacijom česminovih šuma i makije nastaju dračici ili određeni prijelazni oblici između bušika i dračika. Zbog istog su razloga i tipovi travnjačke vegetacije u pojasu česminovih šuma u Istri ugl. isti kao i u susjednome listopadnom području, a to su poglavito travnjaci kršina i mlječike te murave i šiljke.

Područje listopadnih šuma hrasta medunca i bijeloga graba, najraširenijega oblika šumske vegetacije u Istri, prostire se najvećim dijelom istar. kopna, od pojasa vazdazelene vegetacije na koju se nastavljaju, pa do sr. dijelova Istre. U toj vrsti vegetacije prevladava hrast medunac (Quercus pubescens) ili dub. Uz njega ima još nekoliko drvenastih vrsta, kao što su bijeli grab (Carpinus orientalis), crni jasen, hrast cer (Quercus cerris), drijen (Cornus mas), brekulja (Sorbus torminalis), šestilo (Acer monspessulanum), rašeljka (Prunus mahaleb) i dr. Od grmlja i zeljastoga bilja pojavljuju se jesenka šašika (Sesleria autumnalis), istarski spreš (Helleborus multifidus f. istriacus), otrovna medenika (Melittis melissophyllum), ljekovita resulja (Mercurialis ovata), trtor ili pavitina (Clematis flammula, C. vitalba, C. viticella), obična šparoga (Asparagus acutifolius), veprina (Ruscus aculeatus), bljušt (Tamus communis) i dr. Takav se tip biljnog svijeta razvio djelovanjem klimatskih prilika. Medunčevo-bjelograbove šume zbog jakog su iskorištavanja degradirane te su ponegdje, kao na obroncima Brguda, Kalića i Sisola, svedene samo na crni jasen, dok su u tipičnom obliku sačuvane tek na manjim prostorima (šuma Kontija na području Flengi, Proština južno od Galižane, Boljunka sjeveroistočno od sela Šajini itd.). Mnoge su površine tih šuma pretvorene u šikare drače – dračike; u njima često prevladava druga bodljikava vrsta – smrika ili smrič. Unutar pojasa medunčevo-bjelograbovih šuma javlja se i tip šuma koji se po flornom sastavu i građi razlikuje od njih: to su cerove šume na području Vetve sjeverno od Sutivanca povrh doline Raše. Na obroncima Učke, iznad Lovrana, te u zap. Istri (Bujština), ugl. u području bijeloga graba i hrasta medunca, javljaju se kestenici, vezani za duboka kisela tla nastala povrh nekadanjih crvenica. Kesten je na ta i druga područja u davna vremena unio čovjek. Na nešto se kamenitijim i plićim tlima na košanicama razvija zajednica kršina i mlječike, a povrh dubljih tala zajednica murave i šiljke. Na pašnjačkim pak površinama toga područja prevladava zajednica ljekovite kadulje i kovilja, rasprostranjena ugl. u jugoist. krajevima Istre. S gospodarskoga i zdravstvenoga gledišta osobito je iskoristiva kadulja (Salvia officinalis), zbog ugodna mirisa, ljekovitosti i medonosnosti. Druga pašnjačka zajednica u tom pojasu, pašnjak ilirske vlasulje i lukovičaste smilice, obrašćuje manje površine na Labinštini te zapadno od Vodnjana.

Područje hrasta medunca i crnoga graba prostire se na Labinštini, na obroncima Učke i Ćićarije, a manjim dijelom i u sr. krajevima Istre. Ograničeno je poglavito na predjele koji se pružaju od 350m do 600m nadm. vis. na ist. i sjev. obroncima, dok na juž. i zap. obroncima seže i do 850m, a mjestimično, npr. na zap. obroncima Učke, i do 1000m. U tipično razvijenoj zajednici prevladava hrast medunac, potom crni grab (Ostrya carpinifolia) te rašeljka, šestilo, divlja kruška (Pyrus amygdaliformis), crni jasen, žućica (Cytisus hirsutus), borovica (Juniperus communis) i dr. U zajednici ima i mnogo zeljastih vrsta, a ponajviše su zastupljene resulja, blijeda vučja stopa (Aristolochia pallida), jesenja šašika, kostrika (Brachypodium pinnatum), šaša crljenike, vrisić (Satureja montana), dubačac (Teucrium chamaedrys) i dr. Sve su šume toga tipa u Istri ugl. niske šume koje se sijeku svakih dvadesetak godina te se razvijaju iz panja (tzv. panjače). Njihovim su krčenjem znatne površine, osobito zap. obronaka Ćićarije, pretvorene u travnjake. Od pašnjačkih zajednica obilno se javlja zajednica kršina i mlječike, te zajednica žute krške zečine (Centaurea rupestris) i šaša crljenike, koja je najrašireniji tip pašnjaka na tim područjima. Smećkastocrvenkasta boja lisnih završetaka šaša crljenike čitavom tom prostoru daje crvenkasti ton. Na mnogim mjestima unutar toga pašnjaka javlja se kovilje.

Područje hrasta medunca i brskoljenke u vegetacijskom je pogledu najraznolikije područje Istre. Ta je raznolikost uvjetovana reljefom i litološkom podlogom sastavljenom od lapora, koji je u usporedbi s vapnencem mnogo svježija podloga pogodna za razvitak vrlo raznolikih oblika vegetacije. Na obroncima izloženima sjeveru, pa i istoku, razvijaju se oblici hladne, tzv. mezofilne vegetacije, a na prisojnim staništima oblici toploljubne vegetacije. Tako se na sjev. obroncima brda Breg i Trljak iznad Dragonje nalaze šume hrasta kitnjaka (Quercus petraea) i jesenje šašike, a na sličnim staništima blizu Kašćerge i Tarkusa (Bujština) šume hrasta kitnjaka i crne grahorice (Lathyrus niger). Na više pak mjesta na sjev. obroncima povrh riječnih dolina Mirne i Limske Drage, npr. podno Rakotula i Motovuna te Dvigrada, ima većih ili manjih sastojina suroga graba (Carpinus betulus). Na mnogim drugim mjestima unutar toga područja javljaju se sastojine bukovih šuma, npr. kraj Kašćerge, Pazina, Kubertona, Čepića i Oprtlja, i podno Gračišća, čak na visini od samo 60-akm nad morem. Vjerojatno je to najniža točka u Hrvatskoj na kojoj raste bukva.

Na jugu i zapadu na izloženim obroncima javlja se u tom području više toploljubnih zajednica. U nižim su predjelima medunčevo-bjelograbove, a u višim predjelima sastojine hrasta medunca s beskoljenkom (Molinia litoralis), koje u biljnogeografskom smislu to područje obilježavaju kao posebnu, histrijsku zonu. Kraj sela Bregi, nedaleko od ceste Cerovlje–Draguć, pojavljuje se šumarak hrasta medunca s bijelom petoprstom (Potentilla alba). To je zasad jedino poznato nalazište toga tipa šumske vegetacije u Hrvatskoj i jedino nalazište s bijelom petoprstom u Istri. Zajednica je zanimljiva i s pedološkoga i s petrografskoga gledišta, jer je smeđe tlo na kojem se ona razvija nastalo iz reliktnog pseudogleja na lesu. Vegetacija u tim dijelovima Istre bliska je vegetaciji sr. Europe.

Područje bukovih šuma širi se poglavito u višim predjelima istar. kopna, onima iznad 600 m nadm. vis. na sjev. i ist. obroncima gorskoga lanca Učke i Ćićarije, odn. iznad 1000 m na zap. i juž. obroncima. Dobre uvjete za razvitak tih šuma tvori i svježa laporasta podloga, pa one nisu rijetke ni u nižim sr. i sjeverozap. krajevima u kojima prevladavaju lapori. Tako se nevelike sastojine takvih šuma javljaju oko Pazina, Bravara, Cerovlja, Oprtlja, a nešto veće na području Vrnjaka, Kubertona i Čepića, na obroncima Žbevnice, oko Dana i Vodica. No, najbujnije su i najslikovitije na sjev. strani gorskoga lanca Ćićarije i Učke, odakle se prostiru prema Alpama i Dinaridima. Nakon što su u ledeno doba bukove šume u Alpama i diljem sjev. i zap. Europe bile velikim dijelom uništene, njihova je obnova na tim prostorima krenula upravo s područja Dinarida i Balkanskog poluotoka, koji su ostali izvan dohvata ledenjaka. Bukove šume dinarskoga prostora zbog svoje su vitalnosti, s gospodarskog i prirodoznanstvenoga gledišta, jedna od najvažnijih šumskih vrsta u Hrvatskoj.

Područje sitolisne šašike u Istri ograničeno je samo na pojedine brdske i planinske vrhove. Biljni pokrov planinskih i gorskih predjela raširenih oko Sredozemnoga mora sastavom se i građom razlikuje od pokrova alpskog i visokonordijskog područja. Odlikuje se zasebnim rodovima, te zasebnim vrstama istoga roda kojih se areali na sredozemnom gorju isključuju s arealima vrsta istoga roda u alpskom i visokonordijskom području, i stoga se izdvaja kao posebna vegetacijska regija. Biljni pokrov gorskih predjela dinarskih planina obilježava znatan broj tzv. ilirskih vrsta i rodova svojstvenih samo tom području. U Istri je najrasprostranjeniji ilirski element sitolisna šašika (Sesleria tenuifolia). Zbog djelovanja bure, na vrhovima se razvio poseban tip travnjaka – pašnjak sitolisne šašike i šaša crljenike. Sitolisna šašika, trava jaka i čvrsta busena te čupava korijena, prilagođena ekstremnim uvjetima života, sve podvrgava snazi svoga obrasta, pretvarajući kamenjarske površine gorskih i planinskih vrhova u bujne travnjake. Zajednica obrašćuje hrbat Žbevnice i Učke, vrhove Orlitija, Kalića, Sisola i Brguda na masivu Učke te Brajkov vrh i Orljak na Ćićariji, i dr.

LIT.: L. Adamović, Die Pflanzenwelt der Adrialänder, Jena 1929; S. Horvatić, Istraživanje vegetacije u Istri god. 1948, Ljetopis JAZU, 1949; isti, Biljnogeografski položaj i raščlanjenje našeg primorja u svjetlu suvremenih fitocenoloških istraživanja. Acta botanica croatica, 1963, 22; T. Wraber, Kratek prispevek odeje v Slovenski Istri, Proteus (Ljubljana), 1968, 30; N. Šegulja, Vegetacija sjeveroistočnog dijela Labinštine u Istri, Acta botanica croatica, 1970, 29; I. Šugar, Novi pogledi na biljni pokrov i na biljnogeografsku raščlanjenost Istre, ibid., 1984, 43; L. Poldini, La Vegetazione del Carso Isontino e Triestino, Trieste 1989; I. Šugar i dr., Forêts thermophiles de chêne pubescent et de molinie (Molinio-Quercetum pubescentis Šugar 1981) dans la zone limitrophe de Croatie et de Slovenie, Biološki vestnik (Ljubljana), 1995, 3–4.

I. Šugar