Kolera

Kolera (lat. cholera), akutna zarazna bolest uzrokovana bakterijskom (Vibrio cholerae, Vibrio comma) kolonizacijom tankoga crijeva. Prate je proljev i povraćanje, koji mogu dovesti do smrtne iscrpljenosti organizma. Zaraza se širi hranom i vodom, a oboljeli se liječe antibioticima. Nekoliko epidemija kolere zahvatilo je istar. područje, a uzrokovale su depopulaciju i osiromašenje.

Azijska kolera pojavila se u Puli 1835. Prenio ju je mornar Ivan Galović došavši iz Chioggie (preminuo je peti dan poslije postavljanja dijagnoze), a liječenje su provodili Mate Karbučić i Filippo Fragiacomo. Epidemija kolere zabilježena 1836. širila se kopnenim putem i zahvatila Pazin, Žminj, Svetvinčenat i Vodnjan, no ne i Pulu jer je promet iz smjera Vodnjana zbog opasnosti bio smanjen. U trećoj svj. pandemiji, koja je harala Europom 1846–61., bolest se proširila na Trst, Rijeku i Pulu. Za trajanja epidemija 1847–55. u Istri je zabilježeno 118 smrtnih slučajeva. To je bio i razlog da se u Puli donesu odluke o čišćenju grada i okolice te o ugrađivanju zahoda u svakoj kući. Općinski liječnik Demarin, viši kirurg Ratne mornarice Eduard Mrak i primalja Ivana Cernecca nagrađeni su tada za osobite medicinske zasluge. Kolera je navodno stigla iz Ugarske pa je u Puli bilo zabranjeno iskrcavanje brodova koji su stizali iz Rijeke. U Puli se 1865. pojavila nova epidemija, tijekom koje je oboljelo 50 građana i 22 mornara. Bolesnici su bili privremeno hospitalizirani u prizemlju škole na Danteovu trgu. Bilo je još nekoliko epidemija koje su uzrokovale pobol i pomor, a 1973. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) izvijestila je da je posljednja epidemija bila uzrokovana bakterijom Vibrio cholerae Ogawa, biotip El Tor.

LIT.: B. Schiavuzzi, Le istituzioni sanitarie nei tempi passati, AMSI, 1822, 8; I. Rudelić, Povećanje broja abortusa nakon masovnog cijepljenja protiv kolere, Medicina, 1970, 7; isti, Choleraschutzimpfungen in der Schwangerschaft, Ärztliche Praxis, 1971, 57; S. Bertoša, Zapis o koleri u jednoj istarskoj župi god. 1855, Historijski zbornik, 1988, 41.
I. Rudelić