Kotar

Kotar (tal. distretto, circondario, njem. Bezirk), vrsta političko-teritorijalne jedinice ili jedinice lokalne samouprave. Obično je srednje razine, tako što više kotara čine regiju, a kotar je podijeljen na općine. U Istru ga uvodi Austrija upravnom reformom 1822., nakon privremenog ustroja koji je slijedio franc. vlast.

Ustrojavanjem Istarskog okružja 1825. uspostavljena je i podjela na 19 kotara (Socerb, Kopar, Piran, Buje, Poreč, Rovinj, Vodnjan, Pula, Motovun, Buzet, Pazin, Labin, Belaj, Lovran, Podgrad, Kastav, Krk, Cres i Lošinj). U svakom je kotaru živjelo oko 10 do 12000 stanovnika. Kotaru su na čelu bili kotarsko poglavarstvo i kotarski načelnik. Imao je prvostupanjske upravne i sudbene ovlasti, dok su druge ovlasti bile pod drž. nadzorom. Reformama 1849–50. područje je podijeljeno na sedam novih kotara (kotarskih kapetanata): Kopar (s ispostavom u Piranu), Motovun (ispostava u Buzetu), Rovinj, Vodnjan, Pazin (ispostava u Labinu), Volosko (ispostava u Podgradu), Mali Lošinj (ispostava u Krku). Reformama iz 1860. proširene su im ovlasti iz područja uprave u nekim financ. pitanjima i pitanjima javne sigurnosti. Italija je 1918–43. ukidala kotare koncentrirajući sve upravne i samoupravne funkcije na razinu pokrajine i općina. Podjela na kotare ponovno je uspostavljena u listopadu 1943., kada je vodstvo KP za Istru odlučilo osnovati kotarske NOO-e. Imali su osnovne upravne ovlasti u pitanjima važnima za svakodnevni život, a osnivali su općinske, mjesne i seoske NOO-e. Nakon 1945. k. je u FNRJ postao veća upravna jedinica, tako da je puljski k. (Kotar Pula) obuhvaćao cijeli istarski poluotok s Cresom i Lošinjem. Područje se dijelilo na općine. Donošenjem novoga zakona 1955. kotari su se postupno gasili i pretvarali u zajednice općina, a općine su do 1967. preuzele najveći dio upravnih i samoupravnih funkcija lokalne zajednice.

R.