Škrinja

Škrinja,(lat. scrinium, tal. scrigno), na području Istre (i cijeloga hrv. priobalja) oveći drveni sanduk ravnoga poklopca, stranica ukrašenih duborezom i crtorezom te niskih masivnih nogu, često izrađenih u obliku lavlje šape.Jedan je od najstarijih tipova namještaja.

Spominje ju Homer, prikazana je na antičkim vazama, a osim Grka i Rimljana poznavali su ju i gotovo svi narodi Sredozemlja.Vezana je uz život čovjeka, njezin je vjerni pratioc i pruža podatke o načinu života brojnih koljena. Kao predmet umjetničkog obrta pokazuje razvoj stilova i vještinu obrade materijala iz kojeg je izrađena. Razvoj škrinje uvjetovan je stupnjem kulture stanovanja, stilom vremena, tehničkim dostignućem u obradi drveta i ekomomskoj moći naručioca. Najstarije srednjevjekovne škrinje imale su osnovni oblik izduženog kovčega (paralelopipeda) na jednostavnom postolju ili kratkim nogama često izrađenim u obliku lavlje šape. Dokumenti iz arhiva primorskih gradova pisani na latinskom jeziku spominju više naziva za škrinju:capsula, cassella, ladica, scrinio, capsa, coffanus. Prema tim nazivima možemo zaključiti da je njena namijena bila mnogostruka. Najčešće je služila kao spremište za odjeću, nakit, obiteljske dragocjenosti i sl. U njoj su nevjeste donosile miraz u mladoženjinu kuću. Imala je važnu ulogu i u svadbenim običajima: obično bi se dva ili tri dana prije vjenčanja prevozila od mladenkine kuće mladoženji, a seoski bi joj momci postavljali zapreke na tom putu. Služila je također za sjedenje ili kao privremeni ležaj, a u slučaju potrebe i kao odar za pokojnika. U novije doba u kućnom ju je namještaju zamijenila građ. komoda. Takav tip škrinje hrv. etnolozi povezuju s apeninskim kult. utjecajem (M. Gavazzi).  

 

 

Lit: Kalendar Jurina i Franina, Ljerka, Stečić, Razvoj škrinje, 1974., str. 150-153.