Kovarice

Kovarice, kamioni preuređeni za razvoženje rudara iz ugljenokopa Raša i Labin u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata sve do sedamdesetih godina 20. stoljeća. Umjesto stražnjeg dijela imali su ugrađen zatvoreni sanduk s klupama u koji se ulazilo sa stražnje strane. 

 

Raški i labinski ugljenokopi svojevremeno su zapošljavali oko 12 tisuća radnika. Kako su u rudnicima bile tri smjene, tako su i prijevozna sredstva prometovala tri puta dnevno. Na Labinštini nije bilo javnog gradskog prijevoza, pa ih je koristilo i lokalno stanovništvo, s tim da su im za razliku od rudara kondukteri naplaćivali karte. Ovakav način prometala uveden je zbog velikih udaljenosti koje su radnici ugljenokopa svakodnevno prelazili kako bi došli do radnih mjesta. Prije toga su znali u jednom smjeru hodati i po deset kilometara, dok su neki živjeli u udaljenijim mjestima poput Poreča i sv. Lovreča, te su im Kovarice u tom smislu bitno olakšale radne uvjete. Udarac rukom u karoseriju bilo je znakom da pojedini putnik želi izaći, a vožnja od Raše do Labina, što je bila najčešća ruta, trajala je oko pola sata.

Prvi preuređeni kamioni pojavili su se za vrijeme Italije oko 1936. godine, te je prometovalo šest linija. Nakon rata 1945. godine kupljeno je osam tada modernih kamiona Fiat 666N, od kojih je šest u transportnom pogonu ugljenokopa za potrebe prijevoza radnika preuređeno u Kovarice. Vremenom, kako je broj radnika rastao, povećavao se i broj linija i broj kamiona. S modernizacijom počeli su umjesto kamiona voziti autobusi uveženi iz Italije, a nakon  što je rudnik u Raši 1965. godine zatvoren a centar za vađenje ruda prebačen u Labin, i broj prijevoznih sredstava se smanjio. Taj trend je nastavljen sve do devedesetih godina 20. stoljeća kada je zatvoreno i posljednje rudarsko okno.

LIT.: Marijan Milevoj, Priča o kovarici, Franina i Jurina, 2004., 192 - 193.
U.