Alkemija

Alkemija (srednjovj. lat. alchimia, iz arap. al-kīmyā', prema grč. χυμεία: mješavina), vještine kojima se pokušavalo neplemenite kovine, olovo, bakar, živu i dr., pretvoriti u zlato te naći lijek za sve bolesti. Razvijala se u starom Egiptu, njome su se bavili istraživači u helenističkoj Grčkoj, zatim su arapski alkemičari potkraj VII. st. obnovili alkemijske pokuse u Europi, gdje su se osobito od XIII. do XVI. st. alkemijom bavili mnogi filozofi, prirodoslovci, liječnici, ljekarnici i poneki vladari. S vremenom su joj počeli pripisivati mistične, magijske moći, istisnuvši tako racionalne elemente u istraživanju. Tvar koja je navodno imala čudotvornu sposobnost da promijeni neplemenite metale u plemenite i koja se također držala prikladnom za liječenje, za produženje mladosti pa i života nazivala se »kamenom mudraca«, »velikim eliksirom«, »magisterijem« (prašak za posipavanje), »panacijom« i sl. Rad u alkemijskim laboratorijima bio je uglavnom tajan i često zabranjivan.

U Istri se pred kraj srednjega vijeka i poslije alkemijom i ijatrokemijom bavilo više osoba. U njihovim se tekstovima nazire smisao za stvarnost, preciznost zapažanja, jasnoća pojmovne formulacije (M. D. Grmek). Prvi je pisac iz hrvatskih zemalja za kojega bi se moglo reći da iznosi određena filozofsko-kozmološko-alkemijska gledišta bio  Istranin Herman Dalmatin (De essentiis, 1143.). Gradski fizik u Puli Pietro Bono napisao je kritički traktat o alkemiji kao prirodnoj znanosti (Pretiosa margarita novella..., 1330.) i vjerojatno se bavio alkemijskim pokusima. Danijel Kopranin (Daniele di Bernardo del Pozzo da Capodistria) napisao je na početku XV. st. spjev Sulla pietra filosofale o svojim uzaludnim pokušajima da nađe »crvenu tinkturu« i »lapis philosophorum« (kamen mudraca); alkemijom se u to doba također bavio Sergije iz Pule, zubar i pjesnik. Prirodoslovac Teofrast Paracelsus (XVI. st.) navodi kako nigdje u Europi nije naišao na toliko prikladnih alkemijskih sirovina i pribora kao u Ugarskoj, Istri i Kranjskoj. Doktor filozofije i medicine Giovanni Bratti piše o zlatu kao najmoćnijem lijeku, o transmutaciji kovina, stvaranju zlata iz žive (chrysopoeia) i još većoj ljekovitosti tako dobivena pripravka, i dr. (Discorso della vecchia et nova medicina..., 1590.), temeljeći te tvrdnje vjerojatno na svojim pokusnim terapijama u kojima je moglo biti blagotvorno djelovanje živina sastojka. Nakon što je 1559. mletačko Vijeće desetorice najstrože zabranilo alkemijsko djelovanje na području mletačke vlasti, nema više podataka o takvu radu u Istri.

Slike


Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Literatura

M. D. Grmek, Iz povijesti alkemije u Istri, Medicinar, 1949, 2-3; H. Tartalja, O kemijskoj djelatnosti kod Južnih Slavena do XVIII.st., Rasprave i građa za povijest nauka Instituta JAZU za povijest prirodnih, matematičkih i medicinskih nauka, 1963, 1; I. Rudelić, Povijest medicine u južnoj Istri, Pula 1977. Mirko Dražen Grmek, Iz povijesti alkemije u Istri, Medicinar, IV, 2-3, 1949.-50., 136-138; Hrvoje Tartalja, O kemijskoj djelatnosti kod Južnih Slavena do XVIII. st., Rasprave i građa za povijest nauka Instituta JAZU za povijest prirodnih, matematičkih i medicinskih nauka, 1, 1963., 13-124; Ivan Rudelić, Povijest medicine u južnoj Istri, Pula 1977.; Drago Grdenić, Alkemija, Zagreb 2003.; Miodrag Kalčić, Znanost i novo doba ili pseudopuljski alkemičari u novodobnom hrvatskom zlatotvorstvu: o knjizi Hrvatski alkemičari tijekom stoljeća Snježane Paušek-Baždar, Histria, 8, 2018., 61-173.

Slučajna natuknica

Medica, Igor