Mlinica

Mlinica (mlin, vodenica), naprava za mljevenje na vodeni pogon (potoka ili rijeke), te zgrada u kojoj se naprava nalazi. U prapovijesti i ant. doba postojali su samo ručni mlinovi i mlinovi na životinjski pogon; princip korištenja snage tekuće vode bio je poznat u prvim stoljećima poslije Krista, ali je primijenjen tek u sr. vijeku, kad se gradnja mlinova proširila u cijeloj Europi, osobito poslije XII.st.

Do pojave parnoga i motornoga pogona u XIX. i XX.st. vodeni je pogon bio gl. način pokretanja mlinskih kamenova za mljevenje žita i, poslije, kukuruza. U Istri su postojale mnogobrojne mlinice duž rijeka, potoka i bujica sjev. i ist. Istre: na Rižani, Dragonji, Mirni i njezinim pritocima, Raši i Boljunščici, te na ponornicama (Pazinčica, potok u Limskoj dragi od Berma do Kringe, potoci na sjeveroistoku Bujštine) i bujicama na ist. obroncima Učke. Najviše je podataka iz austr. katastra s poč. XIX.st., kad je zabilježeno 228 mlinica, no mnoge se mlinice spominju u prethodnim stoljećima u mlet. izvorima i u feud. urbarima Pazinske knežije. Svi poznati primjeri mlinica imaju okomito vodeno kolo, kojega se kretanje drvenim zupčanikom prenosi na okomitu os mlinskoga kamena. Svaki mlinski kamen sastoji se od dvaju dijelova: pokretnoga i nepokretnoga, a trenjem zrnja između njih dobiva se brašno. Veće mlinice na jačim vodotocima mogle su imati više vodenih kola, a i samo jedno kolo moglo je pokretati dva mlinska kamena. Mlinsko kamenje bilo je najčešće iz kamenoloma u Furlaniji (Tarcento, Tricesimo, Fragona). Danas su očuvane samo malobrojne mlinice, na Rižani kraj mosta (Mostičje), u Mlinima kraj Črnice, te pokraj Momjana. Neke očuvane mlinice, kojima su dijelovi naprava obnovljeni, imaju status spomeničkoga dobra i muzejski karakter, a najpoznatije su u Trseku na Dragonji i na Mirni u selu Kotli kraj Huma.

LIT.: R. Starec, Speljati vodo na svoj mlin. Vodni mlini u Istri; Portare acqua al proprio mulino. I mulini idraulici in Istria, Koper–Capodistria 2002.
R.