Dramma Italiano (Talijanska drama)

Dramma Italiano (Talijanska drama), stalni glumački ansambl na talijanskom jeziku Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, koji od osnutka Kazališta 4.I.1946. djeluje uz još tri njegove jedinice (Hrvatska drama, Opera i Balet). Prvi joj je direktor bio Tullio Fonda. Jedini je profesionalni manjinski kazališni ansambl na tal. jeziku u Hrvatskoj i jedini izvan Italije. Glavni cilj bio joj je, pogotovo prvih godina nakon II. svj. rata, održati i širiti tal. kulturu te biti sredstvo akulturacije, prikazujući tekstove inozemnih i domaćih autora, koji su većini posjetitelja bili gotovo nepoznati. Prva predstava Talijanske drame, Goldonijev Il burbero benefico, izvedena je 26.XI.1946. u režiji Emilija Della Gatte. Od svibnja do srpnja 1946. priredila je svoju prvu turneju u Istri, koja je i poslije ostala temeljnom i obveznom u njezinu djelovanju. Od 1946. do 2004. izvedeno je više od 280 premijera, poglavito tekstova tal. autora, pripadnika tal. nac. zajednice, ali i hrvatskih i dr. Nakon uspješna početka i dobra odaziva publike najteža kriza Talijanske drame nastupila je 1949., u doba prvih opcija (ansambl je bio gotovo prepolovljen, jer su otkaz dobili svi glumci koji su optirali za tal. državljanstvo), a trajala je sve do 1961. Smanjenje broja Talijana u Rijeci i Istri dovelo je do velikog pada broja gledatelja. Nestalo je i prijašnjeg uobičajenog tjednog prikazivanja predstava, a u Rijeci se svaka predstava reprizirala samo jednom. Uprava je poteškoće nastojala prevladati smanjenjem repertoara, a T. d. pretvorila se u nar. kazalište koje je postavljalo zabavne predstave, prikladnije za amaterske družine nego za profesionalni ansambl. No osim tekstova kao što su L'antenato (C. Veneziani), Ostrega, che sbrego! (O. Fraccaroli), Nina, no far la stupida (A. R. Giancapo) i Paparino (D. Falconi) repertoar je obuhvaćao i zahtjevnija djela: Spettri(H. Ibsen), La dodicesima notte (W. Shakespeare), Medea (Euripid), La signora delle camelie (A. Dumas) i dr. Jedan od pokušaja onemogućivanja rada Talijanske drame bio je i nenajavljen otkaz četrnaestorici djelatnika 24.II.1956. Nastojanje da se ansambl svede na tri ili četiri glumca i preseli u drugo sjedište nije uspjelo zbog reakcije direktora Osvalda Ramousa. Sačuvana je i financ. potpora za istarsku turneju 1956. Do preporoda je došlo 1960-ih zahvaljujući nizu promjena u ustroju sezona i sve češćoj suradnji s Italijom. Posredovanjem Narodnog sveučilišta u Trstu (Università Popolare di Trieste) angažirani su poznati tal. redatelji i glumci (Spiro Dalla Porta-Xidias, Francesco Macedonio, Giuseppe Maffioli, Diana Torrieri), koji su unijeli mnoštvo novina i modernizirali predstave. Zatvaranje kazališta 1.I.1970. radi obnove utjecalo je i na rad Talijanske drame, a broj se gledatelja smanjio, najviše zbog privremenog sjedišta, koje publika nije voljela. U Italiji je Talijanska drama prvi put nastupila 1974. s predstavom La Fiorina (A. Beolco, zvan Ruzzante) na smotri Teatro Oggi u Goriziji. Predstava L'Avaro (Škrtac) M. Držića u režiji G. Maffiolija izvedena je u kazalištu Parioli u Rimu, a zatim je 1980. prikazivana u drugim tal. gradovima (Forlì, Ferrara, Argenta, Ravenna, Cesena i Trst).