Plinare

Plinare, postrojenja za proizvodnju plina koji se upotrebljava u domaćinstvima, javnim prostorima i industriji kao gorivo a u prošlosti se rabio i za rasvjetu. Umjetna plinovita goriva dobivaju se preradbom krutih ili tekućih goriva (ugljen ili ugljikohidrati). Umjetni plin od kamenog ugljena počeo se proizvoditi u XIX. st., a rabio se za javnu i privatnu rasvjetu. Najstarija plinara u Istri bila je u Puli na rubu tadašnjega grada (danas rub gradskoga središta, između Radićeve i Vergerijeve ulice, sjedište Elektroistre i Vodovoda), a počela je raditi 28.VIII.1871. Izgradila ju je tvrtka Pollak Reizewitz i dr., koja je izgradila i plinsku instalaciju za distribuciju plina po gradu. Kapacitet joj je bio 5000 m3 plina dnevno. Od 3.V.1900. plinaru (i vodovod) preuzela je gradska uprava, koja je nastavila radove na širenju plinske mreže. Zbog brzoga širenja grada i povećanja broja stanovnika, 26.XI.1912. otvorena je nova plinara daleko izvan grada, u uvali Veruda. Njezin kapacitet bio je oko 30000 m3 plina dnevno. Plin se dobivao suhom destilacijom kamenog ugljena, koji se dopremao iz drugih dijelova Monarhije. Od gradske uprave plinaru je 5.V.1928. preuzela tvrtka Sospisio, koja je vodila i distribuciju vode.