Kubik, Rodolfo, glazbenik, skladatelj, antifašist (Pula, 24.I.1901. - Buenos Aires, Argentina, 10.IV.1985.).

Već 1903. obitelj mu se seli Ronke kraj Tržiča/Monfalkona (tada Ronchi di Monfalcone, danas Ronchi dei Legionari), rodno mjesto Rodolfove majke Giovanne Calligaris. Otac Guglielmo je vodio tamošnju limenu glazbu (u Puli je ranije bio dirigent orkestra austrougarske Ratne mornarice), pa je Rodolfo odmalena počeo svirati razne instrumente.

U Prvom svjetskom ratu bio je u izbjegličkom kampu u austrijskoj Wagni, gdje je kao 16-godišnjak podučavao obou, flautu i klarinet.

Nakon rata 1919. studira kompoziciju kod Antonija Illersberga na tršćanskom konzervatoriju „Giuseppe Tartini“. Početkom 1920-ih osnovao je u Ronkama orkestar, a u Monfalkonu uspješno vodio zbor Društva Puljana Arena. Kao 20-godišnjak skladao je operu La Beffa koja je izvedena u pulskom kazalištu Ciscutti. No, u to se vrijeme politički sukobljava s novom fašističkom vlašću u Italiji, koja njemu i bratu Ernestu onemogućuje stjecanje talijanskog državljanstva, proglašavajući ih čehoslovačkim državljanima. Od čehoslovačkog konzula u Trstu uspijevaju dobiti putovnice s kojima će emigrirati u Argentinu, Ernesto već 1923., a Rodolfo nekoliko godina kasnije. Prethodno je Rodolfo dvije godine usavršavao kompoziciju u Beču, gdje je upoznao kompozitora Arnolda Schönberga. U Beču je bio i dirigent orkestra, a 1925. vraća u Ronke. U politički napetom ozračju drži koncerte po Julijskoj Veneciji te počinje komponirati. Nakon incidenta sa skvadristima u Ronkama, kad je napadnut jer je odbio da orkestar u kazalištu svira Giovinezzu - himnu Fašističke stranke, ipak mora napustiti Italiju i krajem travnja 1927. odlazi u Argentinu, k bratu u La Platu.

Nakon dvije godine seli se u Buenos Aires, gdje najprije svira kao klavirist u kinima, potom vodi pjevačke zborove u talijanskoj zajednici. Uzima argentinsko državljanstvo i postaje ravnateljem Udruženja komorne glazbe, a vodi i orkestre i zborove na više argentinskih radiopostaja. Godine 1940. osniva sveučilišni zbor u La Plati i postaje predsjednikom Nacionalnog udruženja zborske glazbe. Pedesetih godina dirigira značajnim argentinskim zborovima te komponira koristeći furlansku tradicionalnu glazbu (villotte, villette friulane).

Nostalgiju za Furlanijom pretočio je i u glazbene komedije Furlans pal mont te popularnu Va vilote puartade dal vint (prvi put izvedena 1959.). Godine 1961. postao je članom Međuameričkog instituta muzikologije. Vodio je i pjevačke zborove Sveučilišta Cuyo u Mendozi, a od 1960-ih nekoliko je puta dirigirao na koncertima u gradovima sjeveroistočne Italije. Godine 1971. dobio je uglednu furlansku nagradu Premio Epifania.