Piran

Piran (tal. Pirano), grad na vrhu Piranskoga poluotoka (45°32′N; 13°34′E; 10m nadm. vis.); 4143st. (2002), sjedište općine. U ist. dijelu omeđuje ga brdo Moštra (93 m). Prvotna jezgra nastala je na rtu Punta, najkasnije u brončano doba, a naseljena je bila i u rimsko doba; kao Piranon prvi se put spominje poč. VII.st. U sklopu kaštela iznad naselja vjerojatno je potkraj IX.st. stajala župna crkva sv. Jurja (obnovljena 1345), povećana 1637. u sadanji kasnorenesansni jednobrodni oblik (palladijevska fasada; slike A. de Costera s poč. XVIII.st., orgulje P. Nakića 1746., riznica). Gradske zidine odvajale su četvrti Mugla, Domo i Misana od četvrti Campo oko unutrašnje luke. Upravno središte premjestilo se krajem XIII.st. s prvotnoga Staroga trga na trg oko unutrašnje luke, gdje su izgrađene nova općinska palača, žitnica (fontik) i loža. Poč. XIV.st. izgrađen je minoritski samostan s crkvom sv. Franje (obnovljena XVII–XIX.st.).

Sred. XV.st. grad je zbog osmanske opasnosti dobio nove bedeme, a tada su mu pripojeni Campo i dio predgrađa Marciana. Fizionomija središta promijenila se u XIX.st., kad su neke važne upravne zgrade u staroj luci nadomještene novima. Izgrađena je nova crkva sv. Petra (1272., P. Nobile 1818), na mjestu lože postavljena je zgrada Kazina, izgrađena je nova općinska palača (arhitekt G. Righetti, 1877), porušen je dio fontika te izgrađena zgrada suda (arhitekt G. Moso 1885). Unutrašnja luka je zatrpana 1894., a na tom je mjestu uređen trg s kipom A. Dal Zotta G. Tartinija (1692–1770). Ulaz na trg označen je starim stupovima za zastave iz 1466. Od druge pol. IX.st. Piran je potpao pod utjecaj Venecije čiji je suparnik u XIII. st. bio akvilejski patrijarh, kao istarski markgrof. P. se vezivao malo za jednu, malo za drugu stranu. Čuvala se gradska samostalnost, koju potvrđuje najstarija redakcija piranskih statuta iz 1274. Ipak je već 1283. grad prihvatio vlast Venecije, koja je imenovala podestata i određivala smjernice politike do 1797. Od XV. do XVIII.st. trajali su sukobi za vlast između plemstva i građana. Položaj na moru omogućio je razvitak piranskih solana i ribolova, pridonosio prehranjivanju stanovnika i izvozu, razvitku brodogradnje i pomorstva te, u velikoj mjeri, obrta i trgovine. U užem gradskom središtu cvjetali su ugostiteljstvo i novčani poslovi, a poljodjelstvo u plodnome zaleđu. Piranska vanjska trgovina ovisila je o odnosima Venecije sa susjedima, ali u novom su vijeku mlet. poreznici doveli do gospodarskog nazadovanja grada. Od XIII.st. u Piranu se spominju učitelji (svjetovna općinska škola 1290), liječnici i slikari. U XVI.st. P. je središte humanizma, u kojem su djelovali pravnici, filozofi (Ambrosius Phoebeus, 1485–1554) i liječnici (G. B. Goineo). U duhovnom su životu važnu ulogu imali svećenici kaptola sv. Jurja, redovnici (minoriti, filipini) i mnogobrojne bratovštine, a na kult. i glazb. području Accademia dei Virtuosi. Za Napoleonove vladavine (1805–13) dolazi do korjenitih promjena na crkv. i društv. području: ukinuće samostana i bratovština te oduzimanje imanja u travnju 1807. prouzročile su nezadovoljstvo i nemire. Minoritski samostan primio je 28.VII.1806. većinu redovnika i pokretne baštine ukinutih samostana (Milje, Kopar, Poreč, Vodnjan, Pula). Nova austr. vlast u Piranu je očuvala Magistrato civico, te u nj imenovala svojega polit. načelnika kojemu je prepustila sve nekadanje statutarne funkcije. U doba Restauracije P. je ponovno gospodarski procvjetao. Narasli su promet (pomoćno pristanište za Trst, uspostavljaju se redovite pom. pruge) i trgovina solju te obrtništvo i brodogradnja (Ladjedelnica Piran). Od 1863. mnogo je zaposlenih u tvornici stakla i sapuna Salvetti. Električni tramvaj (1912–53) povezao je P. sa želj. postajom Sv. Lucija na pruzi Trst–Poreč; a hidroplani (hidrobaza) od 1924. do II. svj. rata s Trstom, Venecijom, Pavijom i Torinom. Grad je 1880-ih postao žarište iredentističkoga pokreta: zbog nove dvojezične tal.-slov. ploče na zgradi suda 1894. građani su se pobunili protiv vlasti. Društvena struktura općine omogućila je i razvoj radničkoga pokreta, a 1920-ih i socijalističkoga pokreta pod vodstvom A. Seme. U faš. nasilju izgorio je Narodni dom (1922), nakon čega se počeo razvijati antifašizam. Piran je 1945–54. bio dio Zone B STT; do proljeća 1956. oko 90% autohtonoga stanovništva preselilo se u Italiju (egzodus) te je grad izgubio dotadanji romanski značaj. Poslije uključenja u FNRJ postupno raste doseljavanje iz Jugoslavije u prvom redu za potrebe brodogradnje, brodarstva (Splošna plovba) i drugih gosp. grana. Ipak se broj stanovnika u cjelini od poč. XX. st. pomalo smanjuje (7379st. 1910). Iz Pirana potječu osobe iz područja kulture (V. de Castro, J. A. Contento, C. Dell’Acqua, M. Tamaro, E. Predonzani), politike (Felice Bennati 1855–1924., D. de Castro) i Crkve (H. Fonda). Zbog dragocjene graditeljske baštine i očuvane srednjovj. osnove P. je dio kulturne spomeničke baštine, more oko rta Madona zaštićeno je područje prirode. Grad je očuvao svoju slikovitost od historicističke Rondele sa svjetionikom i crkvom sv. Marije od Zdravlja (XIII.st., obnovljena 1773., kameni reljef G. Albertinija iz 1778) na Punti do dominantnoga kompleksa crkve sv. Jurja na klifu i slikovitog obziđa na Mogoronu. Zbijeno gradsko tkivo skriva uske, organski povezane uličice u kojima su crkve s bogatom sakralnom opremom (Sv. Stjepan iz XIII.st., obnovljen u XVII.st.; Sv. Marija Tješiteljica iz 1439., obnovljena u XVII.st., s bogatim drvenim rezbarenim okvirom Brustolon, odnesena slika Tiepola; Sv. Marija Snježna spominje se 1404., obnovljena u XVII.st., s gotičkim oslikanim pločama iz prve pol. XV.st.). Zbijeno gradsko tkivo u najstarijem se dijelu bitno širi kraj Prvomajskoga trga (uzdignuta gradska cisterna s kamenim kipovima iz 1776). Graditeljsko mjerilo odskače kod gradskih palača iz XIX. i poč. XX.st. na novom Tartinijevu trgu i mandraću (palače Trevisini, Gabrielli, Ventrella, Fonda te secesijske građevine kazališta Tartini i hotela Piran iz poč. XX.st.). U Piranu djeluju kulturne ustanove regionalnoga značaja (Morska biološka postaja Piran, Pomorski muzej, Obalne galerije, Zavod za varstvo kulturne dediščine Slovenije, Območna enota Piran i Zavod za varstvo narave, Območna enota Piran), ustanove tal. narodne zajednice, školske ustanove. Arhivski fond grada Pirana među najstarijima je u Istri i Sloveniji. Grad je uz Portorož važan dio turist. ponude širega područja.

LIT.: L. Morteani, Notizie storiche della città di Pirano, Trieste 1886; M. Pahor, Socialni boji v občini Piran od XV. do XVIII. stoletja, Ljubljana–Piran 1972.

M. Požeš, D. Mihelić, S. Žitko, D. Tomšič

 

http://www.piran.si/