Fliš

Fliš (njem. Flysch), nataloženi sediment nastao od krupnozrnatih i sitnozrnatih stijena različita sastava i veličine zrna, u kojem se lapori ili glineni škriljevci smjenjuju s proslojcima pješčenjaka, konglomerata i vapnenaca taloženih u plitkome moru ili prostranom slatkovodnom bazenu u vrijeme eocena od erodiranih naplavina s kopna.

F. je heterogen, pa postoji brza izmjena litoloških članova različitih fizičko-kemijskih svojstava u vertikalnom i lateralnom slijedu. U primarnom stanju naslage su fliša horizontalne, ali naknadni tektonski pokreti u Zemljinoj kori mogu ih naborati ili ukositi. Zbog selektivne erozije, odn. različite otpornosti pojedinih dijelova flišnih naslaga na utjecaj atmosferilija, reljef flišnih terena u pravilu je vrlo raščlanjen. Litološki član u kojem prevladava glinovita komponenta troši se brže, što dovodi do većih udubljenja, dok čvršći dijelovi sedimenta ostaju kao uzvišenja na terenu. Zbog organskih primjesa u glinama boja može biti različita, a laporoviti segmenti variraju od žućkaste i sive do sivoplave boje. Ovisno o količini vapnenačke komponente, lapori variraju od vapnovitih lapora do laporovitih vapnenaca, ali postoji i prijelaz: od glinovitih lapora do laporovitih glina. Raspucala glinovita komponenta zbog prodora je površinskih procjednih voda podložna bubrenju i klizanju pa ponegdje uzrokuje pojavu klizišta, što otežava radove pri usijecanju prometnica ili izgradnji različitih građevinskih objekata na takvu terenu. Kompaktne i debelo uslojene flišne naslage u pravilu su vodonepropusne, pa su pogodno mjesto za bokove brana u umjetnim akumulacijama. Na kontaktu fliša i vodopropusnih vapnenačkih naslaga javljaju se brojni izvori različite izdašnosti, ovisno o veličini zaleđa s kojega se dreniraju podzemni tokovi. Na području istarskog poluotoka naslage fliša razlikuju se od onih u Alpama zbog specifične sedimentacije pri kojoj su nastajale, pa za njih geolozi upotrebljavaju izraz flišolike naslage; one obuhvaćaju čak 71% površine u sjeverozap. Istri (najvećim dijelom u Sloveniji i Italiji). U njima se ritmički smjenjuju različiti sedimenti; karakter sedimentacije više je vapnovit s obiljem fosila, a lapori su dominantan član naslaga. Boja im je zelenkasta, siva i žućkasta, a debljina serije iznosi od 400 do 450m. U pazinskom flišnom bazenu debljina je slojeva 3–8m. Čitava flišolika serija diskordantno je nataložena na starije naslage. U razdoblju kvartara čitav se prostor poluotoka izdizao, pa su se vodeni tokovi pojačano urezivali i produbljivali. Tako je zbog obilja vode s flišnoga naplavnoga područja došlo do skretanja Pazinskoga potoka u podzemni tok na kraju kanjonski urezanoga korita.

S. Božičević