Glagoljica

Glagoljica (starosl. glagoljati: govoriti), prvo slavensko pismo. Po uvjerenju većine slavenskih filologa, sastavio ga je Konstantin Ćiril (Ćiril i Metod, sv.) prije svoga puta među moravske Slavene. U XIX. i XX.st. mnogi su paleografi tražili iz kojih je sve pisama autor glagoljice uzimao pojedina slova za svoju azbuku (Taylor, Jagić, Vajs), ali danas se g. ukazuje kao zatvoren grafijski sustav i s obzirom na fonetiku i fonologiju, za jezik kojemu je pismo namijenjeno, kao i s obzirom na teologiju i filozofiju koju je autor zastupao.

G. je fonetsko pismo čvrsta, zatvorena sustava: slova imaju određen azbučni poredak, nazive i brojnu vrijednost. Glagoljica je autorsko pismo u punom smislu te riječi te oblicima, posebice u najstarijem razdoblju, pokazuje visoke odlike svojega tvorca: istančan smisao za filologiju, jezičnu stvarnost; duboki smisao za teološku simboliku; dar za likovnost, za oblikovanje slova kad su skupa (riječ) ili kad su posebno (znak). Središnjem je grafemu glagoljske azbuke ime slovo (), što znači i logos, um, ali i Riječ Božju, Isusa Krista, s čim u vezi i jest misija među Slovjene (Slavene). Slično je i s nazivima slova, u kojima je misaona poruka evangelizacije da je za dobro i dostojanstveno življenje na zemlji potrebno poznavati Boga, odnosno knjige, pismo. Riječ g. nastala je prema glagolu glagoljati – govoriti, te su glagoljaši u evanđeoskom tekstu često izricali tu riječ na početku čitanja: V ona vrjeme glagola Isus. Glagoljaši su, prema tome, i glasnogovornici Isusovi. Najstarija je glagoljica imala 38 slova, kako o tome piše Črnorizac Hrabar u traktatu O pismeneh (X. st.). Najstariji oblici glagoljskog pisma sačuvani su u kanonskim knjigama starosl. jezika: u Kijevskim listićima, u Zoografskom, Marijanskom i Assemanijevu evanđelistaru, u Sinajskom psaltiru i molitveniku i Kločevu glagoljašu. U svim tim spomenicima glagoljica se odlikuje svojim oblim oblicima slova (tzv. bugarska glagoljica). Ukorijenila se na znatnom dijelu hrv. etničkog prostora, osobito u jugozap. i zap. dijelu: u Dalmaciji, Istri, Hrvatskom primorju, na Krku, Cresu, Lošinju i Rabu. U Hrvatskoj, u Istri i na Kvarnerskim otocima najstariji spomenici, na kamenu, potječu iz XII. i XIII. st: Valunska ploča, Plominski natpis, Grdoselski i Supetarski ulomak i Bašćanska ploča. Oni pokazuju prijelazno razdoblje iz oble u uglatu, hrvatsku glagoljicu. Pismo je slijedilo jezik: nestali su nazali i jery, a poluglasi su se izjednačili. Hrvatska književnost i pismenost na hrv. jeziku od XII. st. do kraja XV. st. uglavnom je zapisana na glagoljici i hrvatskoj ćirilici. U pismu tih spomenika možemo pratiti i razvoj pisma kao i razvoj hrv. knjiž. jezika. Poredak glavnih hrv. spomenika po vremenu postanka bio bi ovakav: Bečki listići, Grškovićev Apostol, Vatikanski misal, Vinodolski zakon, Istarski razvod. Prvotisak Misala vrhunac je glagolj. pismene kulture, ali on u svemu slijedi liturgijske spomenike i zadržava u punini uglatu glagoljicu. U knjigama opće upotrebe od XIV. st. razvilo se knjižno pismo nazvano prema ćirilskom pismu poluustav, a za pravne, svjetovne spise upotrebljava se kurzivno, brzopisno pismo. Od XII. i XIII.st. g. se naziva Jeronimovim pismom (littera Hieronymiana) jer su je glagoljaši, da bi zaštitili pismo i slav. bogoslužje, pripisali njemu. Sam naziv glagoljica novijeg je podrijetla, ali pridjev glagolski (glagolitisch) javlja se već u protestantskim izdanjima. Ruski je pop Upir Lihi 1074. »iz kurilovice« prepisao neki tekst na pismo koje mi danas znamo kao ćirilicu, što znači da je glagoljicu zapravo držao »kurilovicom«. Drugo slav. pismo, ćirilica, nakon što su glagoljicu pripisali svetom Jeronimu, lako je bila pripisana sv. Ćirilu te nazvana ćirilicom, iako je ona grč. pismo uređeno za slav. jezik preuzimanjem iz glagoljice onih slova (znakova) kojih u grč. alfabetu nije bilo.

 

LIT.: V. Štefanić, Glagoljski rukopisi otoka Krka, Djela JAZU, 51, Zagreb 1960; isti, Prvobitno slavensko pismo i najstarija glagoljska epigrafika, Slovo, 1969, 18–19; isti, Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije, I–II, Zagreb 1969–70; B. Fučić, Najstariji hrvatski glagoljski natpisi, Slovo, 1971, 21; isti, Glagoljski natpisi, Djela JAZU, 57, Zagreb 1982; J. Bratulić, Leksikon hrvatske glagoljice, Zagreb 1995.

J. Bratulić