Seljačke radne zadruge

Seljačke radne zadruge, kolektivni zadružni organizacijski oblik u socijalist. poljoprivrednom sustavu, uveden u Hrvatskoj nakon II. svj. rata. Tada je u ratom porušenim eur. zemljama proizvodnja hrane bila među najvažnijim zadatcima.

U kapitalističkim sustavima poljoprivrednici su dobivali drž. potporu, te su već nakon desetak godina proizvodili višak. No, u tadanjoj Jugoslaviji s planskim gospodarstvom primijenio se sovjetski model kolektivizacije. Seljak je pod političkim i gosp. pritiskom (progresivni porez) te prisiljavan različitim metodama zastrašivanja (iseljivanja, rad na drž. imanjima i dr.) ulazio u radnu zadrugu zajedno sa svojom zemljom i sredstvima za proizvodnju. Budući da je proizvodna tehnologija i opremljenost takvih zadruga ostala ista kao i na dotadanjem seljačkom imanju (a raspodjela dohotka bila je neprimjerena), proizvodnja se nije povećala. Zbog niskoga uroda i obvezatnoga otkupa ostajalo je malo proizvoda za potrebe obitelji zadrugara, koje su stoga osiromašile i pogoršao im se društv. položaj. Takvo teško razdoblje seljačkoga života postupno se popravilo tijekom 1950-ih: obvezatan otkup ukinuo se 1951–52., radne su se zadruge preustrojile odn. počele ukidati tijekom 1952. i 1953., a progresivni porez na poljoprivrednu proizvodnju ukinut je 1953–54. Od ukupno 64 seljačke radne zadruge osnovane u kotaru Pula ostalo ih je 1961. još 11. Kolektivizacija u poljoprivredi, obvezni otkup i progresivni porez uvelike su utjecali na promjenu socijalne i demografske slike sela.

LIT.: E. Kardelj, Zemljoradničko zadrugarstvo u planskoj privredi, Komunist, 1947, 3; Lj. Božić, Agrarna politika, Sarajevo 1960.

A. Milotić