Stambena arhitektura

Stambena arhitektura, gradnja namijenjena stanovanju u ruralnom i urbanom prostoru. Bitno je obilježena morfološko-krajobraznim i prostorno-gosp. uvjetima u kojima je nastajala.

Već su prapov. stanovnici Istre unutar gradina razvili tip stambene kuće s jednim, a u pojedinim slučajevima i s dvama stambenim prostorima (megaronski tip), koji je kroz cijelu povijest Istre mutirao i zadržao se u obliku kažuna kao utilitarne poljodjelske građevine. Najbolje je istražen i opisan kompleks na gradini Monkodonji kraj Rovinja. S. a. antičkoga razdoblja tipološki se može razvrstati na: višestambene urbane zgrade, urbane vile i stambeno--gospodarske komplekse ladanjskih vila. Iznimno visok stupanj kakvoće stanovanja postignut je u ladanjskim vilama, među kojima se ističu: vila u uvali Verige na Velom Brijunu, na rtu Zorna kraj Poreča, na lokalitetu Barbariga te vila na poluotoku Vižula kraj Medulina i dr. U sr. vijeku stambena se tipologija mijenjala od predromaničkih jednoprostornih zgrada, preko romaničkih višeetažnih i funkcionalno podijeljenih zgrada XII. i XIII.st. (npr. kuća »dvaju svetaca« u Poreču) do gotičkih (gotička arhitektura) i renesansnih zgrada XIV–XVI.st. (renesansna arhitektura), koje izmjenom predromaničke i romaničke urbane matrice uvode unutarnje dvorište kao novi funkcionalni element i funkcionalnu diferencijaciju prostora po katovima (palača Bettica u Vodnjanu, kuća Parisi-Gonan na Decumanusu 5 u Poreču, palača Salomon u Gračišću, palača De Martini u Puli te kompleksi renesansnih zgrada u Svetvinčentu i Vodnjanu). Usporedno s razvojem u urbanim središtima, u ruralnim središtima i unutar izdvojenih stancija, razvija se specifičan tip istar. kuće, i to: stariji tip, koji se odlikuje gosp. prizemljem i stambenim katom, s vanjskim stubištem (baladur), te mlađi tip, s funkcionalnom diferencijacijom po katovima, unutrašnjim stubištem i često izdvojenim korpusom ognjišta. Barokno razdoblje u urbanim cjelinama donosi ugl. izmjenu arhit. oblikovanja, a rjeđe i tipologije stambenih građevina (palača Sinčić u Poreču, palača Lazzarini-Battiala u Labinu), dok se u seoskim područjima tijekom XVII. i XVIII. st. pojavljuju ladanjske vile (palače, ladanjske), od kojih su posebno vrijedne vile Rigo u Karpinjanu kraj Novigrada, Grisoni u Dajli, Franković u Dubrovi kraj Labina, Battiala-Lazzarini u Sv. Martinu, Polesini u Sv. Ivanu od Šterne te vila De Franceschi u Segetu kraj Umaga. Urbani rast u drugoj pol. XIX. st. obilježava transformacija srednjovj. koncepcije kuće stambene jedinice u višestambenu najamničku kuću, često uz izmjene urbane matrice. Unutarnji se prostori dograđuju i povećava se broj stambenih jedinica, čime se gubi kakvoća stanovanja. Tek je u razdoblju od sred. XIX. do poč. XX. st. planiranim zahvatima (posebice u Puli) tipologija stanovanja obogaćena (radničke kuće uz Arsenal u Puli i u rudarskome naselju Krapan, časničke i činovničke »palacine« uz Mornarički park, obiteljske vile u četvrti Sv. Polikarpa, višestambene vile Münz). Relativno malobrojne stambene zgrade izgrađene u razdoblju između dvaju svj. ratova vrlo su kvalitetne, a realiziran je i soc. koncept stanovanja (Vinež, Raša, Podlabin, Pula), vremenski podudaran sa sličnim projektima u Europi. Nakon II. svj. rata, zahvaljujući standardizaciji u gradnji stanova, kakvoća stambene arhitekture znatno je porasla, ali su novosagrađeni dijelovi naselja ugl. izgrađeni na vlastitim urbanim matricama.

LIT.: A. Rubbi, Moderna arhitektura u Istri, Pula 1995; M. Perossa, Kontinuiteta v stanovanjski arhitekturi Istre, Knjižnica Annales, Koper 1998, 17.

B. Nefat