Grboslovlje ili heraldika

Grboslovlje ili heraldika, srednjovj. lat. heraldus: glasnik; voditelj turnira i najavljivač na viteškim skupovima), pomoćna povijesna znanost koja proučava nastanak i pov. razvoj grbova te pravila njihova sastavljanja i umj. oblikovanja. Grbovi se u kat. Europi pojavljuju poč. XII. st., kada su povratnici iz križarskih ratova s Blistog istoka donijeli običaj označivanja sebe i pripadnika svojih postrojba oznakama na štitovima i zastavama.

U početku su ih rabili samo plemići vitezovi, a od poč. XIV. st. grbovi su se proširili na ustanove (gradovi, općine, Crkva), da bi potom i ugledniji pučani imali grbove. Zbog velike nepismenosti grbovi su bili praktičan znak raspoznavanja i ovjeravanja isprava, jer su bili dio pečata. Plemstvo je isprva samostalno odabiralo svoje grbove, a u XIV. st. vladari su prisvojili pravo dodjeljivanja grba (kralj. isprava o dodjeli grba naziva se grbovnica), a time i plemstva. Prema grboslovnim pravilima, usustavljenima XIV–XV. st., jedine su grboslovne boje crvena, plava, zelena, crna, zlatna i srebrna, a grb je potpun ako se iznad štita nalaze kaciga s nakitom i plašt. Premda su prva grboslovna djela nastala još u sr. vijeku (Konrad von Mure, Njemački štit, XIII. st.; Bartolo di Sassoferrato, O znakovima i grbovima, XIV. st.; Clément Prinsault, Rasprava o grbu, XV. st.), g. se kao suvremena znan. disciplina oblikovalo u XIX. st. U Hrvatskoj su se grboslovljem posebno bavili Ivan Bojničić, Emilij Laszowski, Bartol Zmajić, a istar. grbovima Carlo Baxa, R. M. Cossar, Gregorio de Totto i danas Giovanni Radossi. U Istri je do XIX. st., u skladu s političkom, bila izražena podjela na dva grboslovna područja: jedno sa snažnim utjecajem romanske (prije svega mlet.) tradicije i drugo koje pripada germ. tradiciji, koju su njegovali njem. feudalni rodovi.

M. Levak