Prica, Dragutin (Karl, Carl) (von), austrougarski i jugoslavenski admiral (Sv. Juraj kraj Senja, 5.XI.1867. – Volosko/Opatija, 14.VI.1960.).

Otac mu je bio Maksimilijan (Makso), umirovljeni graničarski poručnik i nadzornik skladišta drva u podvelebitskoj luci Sv. Juraj, a majka Ksenija, kći Budislava pl. Budisavljevića od Prijedora. U obližnjem Senju Dragutin je 1881. završio nižu gimnaziju s odličnim uspjehom te je bez plaćanja školarine primljen na Vojnopomorsku akademiju u Rijeci. Završio ju je 1885. te je kao kadet dodijeljen Vojnom lučkom zapovjedništvu u Puli. Te i sljedeće godine plovio je na korveti Donau do Kariba, SAD-a i Sjevernog mora. Služio je od 1892. u Dunavskoj riječnoj flotili. Tijekom Bokserskog ustanka 1898. poslan je u Kinu kao zapovjednik odreda za zaštitu austrougarskih interesa u Tianjinu (Tjencinu). U Kini od travnja 1899. zapovijeda krstaricom Kaiserin Elisabeth kao poručnik bojnog broda I. klase.

U austrougarskoj ratnoj mornarici obavljao je niz dužnosti, zapovijedao na više brodova, kratko 1900. vodio Odsjek za geofiziku Hidrografskog zavoda u Puli, potom održava topničke tečajeve te radi u pulskom Admiralitetu (od 1907. u činu kapetana korvete). Nakon više časničke izobrazbe, 1912. zapovijeda oklopnjačom Kaiserin und Königin Maria Theresia na Levantu, a od 15.VI.1913. voditelj je operativnog odsjeka Lučkog admiraliteta u Puli, s činom kapetana bojnog broda. Početkom Prvog svjetskog rata bio je načelnik stožera Vojnog odjela u Admiralitetu te je zabilježeno da je, nakon gašenja Naše sloge 25.V.1915., podržao izdavanje novog pulskog dnevnika Hrvatski list. Imenovan je 1915. načelnikom stožera ratne luke i vojnog uporišta Pula. Početkom kolovoza 1916. bio je na čelu istražnog povjerenstva koje identificiralo uhićenog dezertera, iredentista Nazarija Saura, potom osuđenog na smrt.

Polovicom lipnja 1917. preuzeo je zapovjedništvo nad novim bojnim brodom Prinz Eugen, a koncem iste godine premješten je u Trst gdje je bio pobočnikom admirala Alfreda Koudelke. U svibnju 1918. promaknut je u kontraadmirala, ali je, vjerojatno svjestan da Austro-Ugarska gubi rat, podnio zahtjev za umirovljenjem te je 1.VIII. stavljen u pričuvu, a formalno umirovljen s prvim danom 1919.

Međutim, potkraj rata, u listopadu 1918., se reaktivirao te je nakon uspostave Države Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS), kad je Središnji odbor Narodnog vijeća SHS uspio dobiti austrougarsko ratno brodovlje, 31.X u Zagrebu imenovan kontraadmiralom i povjerenikom Mornaričkog odjela, tj. ministrom mornarice. Iz Zagreba je krenuo u Pulu pomoći uvesti red i disciplinu među mornare istom prilikom imenovanom zapovjedniku flote Janku Vukoviću Podkapelskom te spriječiti talijansko preuzimanje brodova i luka, ali se razbolio i ostao u Rijeci.

U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) je nakon rata, 1919., preuzeo zapovjedništvo nad zaplijenjenim austrougarskim brodovljem na Dunavu te organizirao Direkciju riječnoga prometa, a kao jugoslavenski izaslanik sudjelovao je na međunarodnim konferencijama za arbitražu riječnih brodova i za režim vodenih putova. Bio je 1922.-23. zadužen za provedbu Santamargeritske konvencije. U svibnju 1923. postavljen je na čelo Zapovjedništva Boke kotorske, a krajem kolovoza 1923. imenovan maršalom dvora u Beogradu (na raspolaganju). U listopadu je unaprijeđen u viceadmirala te 21.X.1923. postavljen za zapovjednika mornarice. Na tom je položaju ostao do umirovljenja 18.X.1929., s time da je 1925. promaknut u admirala.

Bio je i pobočnik kralja Aleksandra te savjetnik za vojna pitanja. Kao prijatelj mađarskog regenta Miklósa Horthyja, s kojim je pohađao Akademiju u Rijeci, služio je kao njegova veza s jugoslavenskim dvorom.

Kao zapovjednik mornarice Kraljevine SHS, ocijenio je 1928. boljševičkom pobunu mornara u Boki kotorskoj iz veljače 1918. (u kojoj je jedan od vođa bio Porečan Anton Grabar) te je pobunjenicima odbio odati priznanje, nasuprot stavu kontraadmirala Metoda Kocha, Slovenca, koji je pobunu ocijenio južnoslavenskim domoljubnim činom. S Pricom se složio kralj Aleksandar te zabranio mornarici odavati počast kotorskim pobunjenicima.

Na odlasku u mirovinu odlikovan je Karađorđevom zvijezdom trećeg reda, a tijekom službe dobio je više austrougarskih i jugoslavenskih odličja, ali i onih Ruskog, Njemačkog i Osmanskog Carstva. Bio je počasni građanin Tivta (1925.) i Šibenika (1928.), a 1931.-32. predsjednik beogradskog Rotary kluba.

Bio je posljednji živući austrougarski admiral.

Pokopan je na trsatskom groblju u Rijeci.