Fiorentin, Livio, sportski podvodni ribolovac i izbornik reprezentacije (Pula, 7.XII.1954. – Ližnjan, 18.III.2019.).

Otac Josip igrao je u mladosti nogomet, majka mu je bila Edera rođ. Comar, a živjeli su iznad Arene. U rodnom gradu pohađao je Brodograđevni školski centar, smjer tokar, a potom u istoj školi završio za visokokvalificiranog tehničkog crtača.

Sportom se počeo baviti kao junior-kormilar u pulskom veslačkom klubu Istra, a od 1969. podvodnim ribolovom. Bilo je to rekreativno do 1981. kada je počeo nastupati za Klub podvodnih aktivnosti Uljanik, a od 1985. do 1996. natjecao se kao član Kluba sportskog ribolova Banjole ostvarivši odlične rezultate i plasmane. Bio je četiri puta pojedinačni državni prvak u sportskom podvodnom ribolovu - Jugoslavije 1982., 1985. i 1987. te Hrvatske 1993. S Brankom Ikićem iz KPA Uljanik bio je 1982. i ekipni državni prvak, a ekipnim prvak bio je i s KSR Banjole 1987., 1988. i 1990. Uz ova osvojio je i niz drugih i trećih mjesta na državnim prvenstvima, pojedinačno i ekipno, a 1987.-90. nastupao je za reprezentaciju Jugoslavije te 1992.-1995. za Hrvatsku. Najveći natjecateljski reprezentativni uspjesi su mu ekipno srebro na svjetskom prvenstvu u Istanbulu 1987. (s Franom Zanchijem i Franom Halbertom), bronca na euroafričkom prvenstvu 1990. u Malagi te pojedinačno i ekipno 1. mjesto na Kupu nacija/Europskom kupu u Malom Lošinju. Na Novogodišnjem kupu gradova u Malom Lošinju s B. Ikićem bio je pobjednik tri puta uzastopno (1992.-94.), a na pulskom Memorijalu Kočevar – Lazarić s istim partnerom čak šest puta uzastopno (1986.-91.).

Nakon prometne nesreće 1996. prestao se natjecati, a 1997. preuzeo je vođenje hrvatske reprezentacije u podvodnom ribolovu – do 2011. bio je izbornik, a 2012.-13. trener. Pod njegovim vodstvom reprezentacija je osvojila 9 medalja na svjetskim i euroafričkim prvenstvima. Najveći uspjeh ostvaren je na 27. svjetskom prvenstvu 2010. u Malom Lošinju kada je Hrvatska bila ekipni pobjednik, uz pojedinačno zlato Danijela Gospića i srebro Antonija Buratovića. Bio je izbornikom i na EAP-u 2007. u Cadizu kada je D. Gospić osvojio zlato, a trener reprezentacije (uz izbornika B. Ikića) na SP 2012. na kojem su osvojene 2 bronce. S dužnosti izbornika i trenera otišao je zbog poslovnih obaveza.

Dobitnik je više sportskih i društvenih priznanja - Trofeja fair play Sportskih novosti, titule najboljeg sportaša Pule pojedinačno 1987. i ekipno (KSR Banjole, s B. Ikićem) 1993. i 1994. te ekipno Istarske županije 1994. Godine 2010. dobio je Plaketu Općine Ližnjan, a 2020. posmrtno nagradu za životno djelo Hrvatskog saveza za sportski ribolov na moru.