Šimunić, Petar, školski profesor, povjesničar i publicist (Zemun, 29.VII.1910. – Opatija, 20.III.1988.).

Rođen je u obrtničko-trgovačkoj obitelji (otac Josip, majka Julijana rođ. Jovanović), koja se iz tada austrougarskog Zemuna zbog ratnih opasnosti 1916. preselila u Zagreb. Tu je pohađao osnovnu školu i gimnaziju, maturiravši 1929. Upisao se iste godine na Filozofski fakultet u Zagrebu na kojemu je 1937. diplomirao povijest i zemljopis, a u međuvremenu je jednu studijsku godinu bio i na Filozofskom fakultetu u Pragu.

Nakon studija radio je kao profesor u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Varaždinu te od 1938. na Trgovačkoj akademiji u Somboru. Početkom Drugog svjetskog rata vraća se u Zagreb, gdje u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji od 1941. do 1948. predaje povijest i engleski jezik.

Od mladosti je aktivno sudjelovao u Marijinoj kongregaciji, najprije u Academica minor, a potom u Academica maior, te u radu Velikoga križarskoga bratstva, kojemu je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio potpredsjednik. Bio je član i franjevačkog Trećega reda.

Znanstveno-publicističkim tekstovima, studijama i prikazima često je surađivao u endehazijskim glasilima Hrvatska smotra i Neue Ordnung, a priloge koje je objavljivao u Spremnosti priredio je kao knjige »Načertanije«: tajni spis srbske nacionalne i vanjske politike (Zagreb 1944.) i Izgradjivanje srbskoga mentaliteta: nekoliko primjera iz prošloga stoljeća (Zagreb, 1944.?). Načertanije je napisano kao doktorski rad, ali je nakon rata knjiga bila zabranjena (ponovno je objavljena u Zagrebu 1992., priredio Željko Krušelj, predgovor Mirko Valentić).

U poraću je Šimunić pod stalnom paskom i zabranama nove komunističke vlasti te je 1948. prisiljen s obitelji odseliti se iz Zagreba u Opatiju. Predavao je u više opatijskih i riječkih srednjih stručnih škola, ali je 1953. otpušten je iz službe zbog, kako je tada navedeno, »javnoga prakticiranja katoličke vjere i negativnog utjecaja na odgoj omladine«. Tada su ga crkveni predstavnici pozvali da predaje u sjemenišnoj i kasnije Klasičnoj gimnaziji u Rijeci, a kad je riječka bogoslovija zatvorena, ondašnji apostolski administrator Dragutin Nežić pozvao ga je 1955. u Pazin, na netom otvorenu Visoku teološku školu, gdje je predavao crkvenu povijest, a za taj je predmet napisao i traženu skriptu.

Na poticaj američkih Hrvata od 1955. do 1961. pripremao je izdavanje serije knjiga Ilustrirana povijest Hrvata, ali naposljetku mu je Udba provalila u stan i oduzela gotov rukopis (s ilustracijama akademskog slikara Dragana Saxa) te ga mjesec dana držala u riječkom zatvoru. Iste 1961. godine bio je prisiljen otići u mirovinu, no radio je honorarno u raznim ustanovama.

Surađivao je u katoličkom tisku, osobito u Glasu Koncila. Na hrvatski je u rukopisu preveo sveske belgijskog isusovca Fernanda Lelottea Convertis du XXe siècle (Obraćenici XX. stoljeća).

Godine 1975., zajedno sa suprugom Nadom, rođ. Kabalin, s kojom je imao devetoro djece, primio je od pape Pavla VI. odlikovanje Pro Ecclesia et Pontifice.

Pokopan je na Mirogoju u Zagrebu.