Štingl, Zdravko, kineziolog, profesor tjelesnog odgoja, rukometni trener (Petrinja, 6.I.1938. – Barban, 2.II.2022.).

Otac Valentin (stolar), majka Katarina rođ. Obad. U rodnom gradu pohađao je osnovnu, a 1957. završio Učiteljsku školu. Slijedeći starijeg brata Velimira iste godine dolazi za učitelja u Osnovnoj školi (OŠ) "Ivan Batelić" u Raši. Nakon polugodišta odlazi na jednoipogodišnje odsluženje vojnoga roka u Prilep pa se vraća na Labinštinu, u OŠ "Ivo Lola Ribar" u Labinu, i radi kao nastavnik tjelesnog odgoja. Godine 1960. sa stipendijom labinske općine odlazi u Zagreb, na Visoku školu za fizičku kulturu (osnovana 1959., danas Kineziološki fakultet). Bio je jedan od najboljih studenata, diplomirao je s odličnim uspjehom već 11.VI.1964., kao prvi u generaciji, 16. uopće. Kao specijalistu kineziterapije posao mu je ponudila lovranska bolnica, ali ostaje u Labinu i zapošljava se kao profesor tjelesnog odgoja u gimnaziji, kasnije Srednja škola Mate Blažine, gdje radi do umirovljenja 2003. Bio je prvi profesor tjelesne kulture s diplomom zagrebačkog fakulteta u Istri.

Vrlo je ambiciozno i kreativno obavljao radne zadatke u odgojno-obrazovnom procesu, a u suradnji s labinskim Domom zdravlja znalački i stručno održavao nastavu za djecu oštećena sluha. U izvannastavnim sportskim aktivnostima za učenike uveo je, uz sportske igre, aerobik i body styling. Postigao je i značajne rezultate s rukometnim školskim ženskim i muškim ekipama koje su bile i prvaci Hrvatske.

Tijekom studija upoznao je buduću suprugu Evu s kojom se vjenčao 1965., a 1971. dobili su sina Valentina (također profesor tjelesne kulture i rukometni trener).

Zdravko se od rane mladosti bavio raznim sportovima, u Petrinji je igrao nogomet, gimnasticirao u Društvu za tjelesni odgoj Partizan te počeo igrati rukomet. Rukometom se nastavio baviti i na Labinštini. Pod utjecajem brata Velimira koji je u prvoj polovici 1950-ih bio jedan od začetnika toga sporta u Labinu, već po dolasku 1957. počinje igrati, kao lijevo krilo, za Rukometni klub Rudar. U JNA je igrao za selekciju Skopske oblasti. Aktivan igrač Rudara bio je do 1966., ali je posljednjih godina paralelno trenirao ženske i muške ekipe kluba. Odgojio je mnoge kvalitetne igrače i igračice, neki od njih nastupali su i za seniorske i/ili omladinske reprezentacije Hrvatske i Jugoslavije.

S muškom ekipom Rudara osvojio je Prvenstvo regija i plasman u jedinstvenu Hrvatsku rukometnu ligu. Prvenstvo Hrvatske osvojio je 1975. i uveo momčad u 2. saveznu ligu – Sjever. Sa ženskom ekipom osvojio je 1982. 2. saveznu ligu - Sjever, a 1982. 1. B saveznu ligu. Najveći uspjeh s labinskim rukometašicama polučio je u 1. saveznoj (jugoslavenskoj) ligi u sezoni 1982./83. kada su "labudice" osvojile 7. mjesto. Sa ženskom juniorskom ekipom Rudara ostvario je 1982. pobjede na prvenstvima Hrvatske (u Buzetu) i Jugoslavije (u Skoplju). Iz te generacije seniorske reprezentativke postale su Adriana Prosenjak i Karmen Kokot.

Vodio je i ženske rukometne ekipe riječkog Zameta (1992.) i pulskog Transimpexa, koji je 1993. uveo u 1. hrvatsku ligu.

Od 1995. do 2005. trenirao je razne mlađe selekcije u ženskom i muškom rukometu u Labinu.

Bio je trener juniorske ženske reprezentacije Hrvatske koja je 1976. u Subotici osvojila Rukometni republički turnir Bratstvo-Jedinstvo. Kao priznati rukometni stručnjak vodio je Hrvatski rukometni kamp za mlađe kategorije, a najveće priznanje bilo mu je vodstvo hrvatske ženske reprezentacije u prvoj međunarodnoj utakmici, odigranoj s SAD-om u Zagrebu 18.VI.1991. te s istim protivnicama sljedećega dana u Puli.

Hrvatski rukometni savez imenovao ga je instruktorom za trenere. Bio je i član izvršnog odbora Rukometnog saveza Istarske županije.

U mirovini je dugo godina vodio fitness studio te vježbao labinske rekreativke.

Za postignute rezultate u nastavno-pedagoškom radu dobio je priznanje Općine Labin i jugoslavenski Orden rada sa srebrnim vijencem (1972.), u povodu 25 godina rukometa z Labinu RK Rudar dodijelio mu je Zlatnu plaketu (1979.), od Hrvatskog kineziološkog saveza dobio je priznanje Zaslužni kineziolog s poveljom za životno djelo (2003.), a nagrade za životno djelo od saveza sportova Istarske županije (2005.) i Grada Labina (2009.). U izboru mjesečnika Labinština info bio je 2014. među osobama godine na Labinšćini.

Umro je u barbanskom Domu za starije i nemoćne, a sahranjen na labinskom groblju.