Černjul, Armando, novinar, feljtonist, satiričar, pisac, publicist (Županići kraj Labina, 30.I.1943.).

Otac Josip bio je sindikalni i privredni rukovodilac, majka Milena, rođ. Franković, domaćica.

Osnovnu školu završio je u Raši, a srednju školu 1961. u Labinu. U Beogradu je 1966. polazio Novinarsku školu, ali je nije završio.

U novinarstvu je od 15. godine kada je prvu informaciju objavio u zagrebačkom listu Mi mladi. Piše i za zagrebački Plavi vjesnik, s nepunih 19 godina objavljuje članke o sportskim zbivanjima u pulskom Glasu Istre (u kojem je povremeno surađivao sve do 1998.) i riječkom Novom listu, potom u beogradskom sportskom listu Fudbal i zagrebačkim Sportskim novostima, a postao je i najmlađi stalni honorarni dopisnik lista Borba za područje Labinštine.

Prvi posao profesionalnog novinara dobio je 1964. u Raškom rudaru, glasilu Istarskih ugljenokopa Raša, gdje je, zbog nepoćudnog teksta o rudarskim štrajkovima, ostao veoma kratko vrijeme. Novinarsku karijeru nastavlja u Puli kao slobodan novinar - dopisnik Sportskih novosti i kraće vrijeme Borbe. Godine 1966. odlazi u Zagreb, gdje surađuje u Vjesniku u srijedu, Areni, Studiju, Plavom vjesniku i mjesečniku Izbor, u kojem je objavio ekskluzivni intervju sa splitskim plivačem Nenadom Kuridžom, koji je izdržavao zatvorsku kaznu na Golom otoku, a Černjul je prvi novinar u tadašnjoj Jugoslaviji koji je nakon Rezolucije Informbiroa posjetio zloglasni otok.

Nakon fizičkih napada i prijetnji zbog objavljenih članaka, vraća se 1968. u Pulu i postaje dopisnik beogradskog Sporta u kome je najviše pisao o boksu, nogometu i košarci, posebno o nadolazećoj boksačkoj zvijezdi Mati Parlovu. Na prijedlog tog lista postao je član AIPS-a, Međunarodne udruge sportskih novinara. Surađuje i s Večernjim listom, čiji je šef dopisništva u Rijeci kratko bio 1972., a od 1973. je pulski dopisnik beogradskih Večernjih novosti, najtiražnijeg dnevnog lista u Jugoslaviji. Godine 1979. zaposlio se u Večernjem listu, Areni i Studiju kao dopisnik iz Pule, a bio je više puta specijalni izvjestitelj Večernjaka iz Italije, Austrije, Njemačke, Španjolske i drugih zemalja. U Puli je od 1980. do 1983. koordinator istarskog izdanja Večernjeg lista. Od 1989. do 1999. živi i radi u Trstu, najprije kao honorarni dopisnik Večernjeg, a 1990.-91. je glavni urednik mjesečnika Autoturismo 90.

U 42-godišnjoj novinarskoj karijeri pisao je za više od stotinu novina i časopisa (među njima, uz spomenute, i za Narodnu armiju, Mladinu, Komunist, Oslobođenje, Delo i dr.), radijskih i televizijskih postaja te internetskih portala u Hrvatskoj i Italiji. Između ostalog objavio je više od 70 feljtona u nastavcima, najzapaženiji su mu bili tekstovi o Josipu Brozu Titu, Jamesu Joyceu, Matiji Vlačiću Iliriku, Jurju Dobrili, Giuseppini Martinuzzi, Miji Mirkoviću - Mati Baloti, slovenskom pjesniku Ivanu Cankaru i njemačkom književniku Thomasu Mannu, a najviše članaka i feljtona objavio je o M. Parlovu, o kome je pisao brojnim novinama u svim republikama ondašnje Jugoslavije. Dio napisa i publikacija preveden mu je na 15-ak jezika, među inim na talijanski, njemački, engleski, francuski, nizozemski, češki, mađarski, rumunjski, albanski i turski.

Javljao se i u godišnjaku Jurina i Franina te časopisima Istarski mozaik u Puli (poezija na labinskoj cakavici), Oko i Vijenac u Zagrebu, Polje u Novom Sadu i Književna reč u Beogradu.

Bavio se i humorom i satirom, a tekstove je od 1971. objavljivao u novosadskom Veselom svetu, gdje je imao rubrike „Ikarus“ i „TV-Caker“, u zagrebačkom Kerempuhu (1974. kao Rašan Županić), u 1970-im i 1980-im beogradskom Ježu (pseudonim Plamenko Žarač). U istarskom izdanju Večernjeg lista je u tjednoj rubrici „Na kantunu Arene“ pisao satirične tekstove pod pseudonimom Ćakulon. Bio je među pokretačima i urednicima humoristično-satiričkog priloga Batić, koji je počeo izlaziti 1973. u Glasu Istre i Novom listu.

Urednik je knjiga Putujem i pitam Dimitrija Bjelice (Pula 1984.), Hitler bez maske Eduarda Čalića (Pula 1985.) i Intimni odnosi poznatih Jugoslavena Draga Kastratovića i Damira Strugara (Pula 1990.). Napisao je knjigu Zlatni Mate (potpisan kao Armando Černjul Bruno [Bruno ga zovu rodbina i prijatelji], grafičko oblikovanje Renato Percan, Pula 1971.) te drama Kova je nasa (pod pseudonimom Rašan Županić, grafičko oblikovanje R. Percan, Pula 1972.), Ćelije (otkupljena na natječaju Radio Beograda - Trećeg dokumentarnog programa, 1978.) i Istarski prvomučenik (o Vladimiru Gortanu). Godine 1987. u Puli je objavio vrlo zanimljivu fotomonografiju Brionsko-pulski spomenar: dojmovi i tragovi poznatih ljudi.

Po njegovom scenariju snimio je Nikola Lorencin 1975. dokumentarni film Tito u Kraljevici, koji je sljedeće godine prikazan na Festivalu jugoslovenskog dokumentarnog i kratkometražnog filma u Beogradu te na državnoj televiziji.

Pod pseudonimom Bruno Mondien objavio je na talijanskom dva turistička vodiča - Jugoslavia. Guida ai campi della costa Adriatica (Abano Terme 1986.) i Jugoslavia. Costa Adriatica, monumenti, autocampi, alberghi e marine (Abano Terme 1987.).

Sa Sergiom Blažićem - Đoserom, pjevačem Atomskog skloništa, napisao je nedovršenu (auto)biografiju, čiji su ulomci objavljeni u zagrebačkom Poletu (1986.-87.) i Glasu Istre (siječanj 1997.).

Bio je direktor Festivala protestne muzike Jugoslavije u Labinu 1970. održanog povodom 450. obljetnice rođenja i 400. obljetnice smrti Matije Vlačića Ilirika.

Na festivalu Melodije Istre i Kvarnera (Festival MIK) 1969. za pjesmu „Labinski kovari“ (uglazbio Nello Milotti) nagrađen je za najbolji originalni čakavski tekst, dobitnik je značke Radničkih novina „Na zajedničkom zadatku“ za 1985. te 2010. Zlatnog (ili bijelog) oskara (uručen mu je 2011. u Beogradu), koji dodjeljuje šahovski pisac i promotor D. Bjelica, s obrazloženjem da se u novinarskoj karijeri iskazao kao neumorni borac protiv kriminala u bivšoj Jugoslaviji i talijanskih mafijaških organizacija koje su surađivale s balkanskim kriminalcima te iredentističkih i neofašističkih udruga i političkih stranaka koje su imale pretenzije prema hrvatskim i slovenskim teritorijima.

Polemičan, beskompromisan i novinarski oštar nerijetko je bio kritiziran i tužen, a i on je druge tužio.

Živi i djeluje u Puli.