Crnčić, Klement (Clement) – Menci, slikar i grafičar (Bruck an der Mur [Most na Muri], Austrija, 3.IV.1865. – Zagreb, 9.XI.1930.).

Otac, graničarski časnik, namijenio mu je, po obiteljskoj tradiciji, vojnički poziv te je, nakon osnovne škole u Beču, 1876.-82. polazio vojnu gimnaziju u St. Pöltenu i Hranicama. No, okreće se umjetnosti i 1882.-84. studira slikarstvo u Beču i kratko u Münchenu, gdje će na Akademiji likovnih umjetnosti nastaviti studij slikarstva 1889.-92. kod prof. Nikolausa Gysisa, slikara grčkog porijekla (Nikolaos Gyzis).

U Zagrebu 1893. radi kao zamjenski nastavnik u Obrtnoj školi. Sljedeće je godine dobio stipendiju zemaljske vlade za studij grafike na bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti kod prof. Williama (Wilhelma) Ungera, njemačkog grafičara. Unger je imao zdravstvenih problema s plućima te su u to vrijeme više mjeseci zajedno boravili u Lovranu, gdje je živio Crnčićev brat Albert. Ondje ga Unger upoznaje s umjetnicima koji su imali svoju koloniju u Opatiji, a učenje i druženje s profesorom prerast će u prijateljstvo i s njim će Crnčić ostati u prepisci do smrti.

Željan slobode Crnčić se odrekao stipendije te je živio naizmjence u Beču i Lovranu do diplome 1897. Dobio je 1897. specijalnu nagradu bečke Akademije, a devet njegovih grafika uvršteno je u zbirku Albertine u Beču.

U Lovranu, kod brata, boravi i od 1897. do odlaska u Zagreb 1900. U tom razdoblju slika mnogo po Istri i Hrvatskom primorju. Sudjeluje na izložbama Društva hrvatskih umjetnika u Zagrebu i inozemstvu (Budimpešta 1896., Petrograd 1899./1900., Pariz 1900.) te na izložbama domaćih i stranih umjetnika u Opatiji, gdje su mu prodane mnoge slike. U okviru II. izložbe Društva hrvatskih umjetnika u Zagrebu priređuje u Umjetničkom salonu prvu samostalnu izložbu (1900./01.). Godine 1902. vrlo je aktivan: stvara ciklus slika s Plitvičkih jezera, početkom rujna putuje u Dubrovnik, u listopadu izlaže na međunarodnoj izložbi u Opatiji, a u prosincu samostalno u salonu Eugena Artina u Beču.

Početkom 1903. dobija carsku subvenciju za izradu serije bakropisa iz Hrvatskog primorja i Dalmacije, potom boravi s Belom Čikošem Sesijom (Adalbert Csikos Sessia) i Tomislavom Krizmanom u Gorskom kotaru i radi ciklus slika toga kraja. S Čikošem otvara 1.X.1903. privatnu slikarsku školu u Zagrebu, koja 1907. prerasta u Višu školu za umjetnost i umjetni obrt, a poslije u Akademiju likovnih umjetnosti, u kojoj je bio profesor do kraja života.

U prvom desetljeću 1900-ih putuje po mnogim europskim zemljama. Početkom 1910. vjenčao se sa slikaricom Linom Virant, a 1913. gradi vilu u Novom Vinodolskom, u kojoj je slikajući provodio slobodno vrijeme, često pozivajući svoje učenike i prijatelje. S prof. Arturom Schneiderom priređuje 1914. u Zagrebu međunarodnu grafičku izložbu Hrvatskog društva umjetnosti.

Od 1919. član je Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU), a 1920.-28. direktor Strossmayerove galerije slika u Zagrebu. U tom razdoblju preuredio je Galeriju, načinio nov postav i poduzeo prvo fotografiranje umjetnina. Mnoga su mu djela uništena u požaru njegova stana u listopadu 1927.

Njegova sklonost za slikanje mora, možda potaknuta već za studija kod N. Gysisa, svakako je definirana u vrijeme boravka u Lovranu s Ungerom. Prikazivao je more živim koloritom, bilo u pjenušavim bijelim valovima, tmurnim maglama ili u crvenilu zalazećeg sunca i hladnom plavetnilu neba. Na nekim slikama s njegove prve samostalne izložbe naziru se još tonska rješenja (Učka, Jugovina, Groblje u Lovranu), premda mu je pod utjecajem Bukovčeva plenerizma paleta postala otvorenija, a zaokuplja ga i problem svjetla (Rab o zalasku sunca, Pergole, Pred oluju).

Kao grafičar Crnčić je usvojio sve tehničke odlike svog učitelja W. Ungera, odlučivši se za bakropis, najindividualniju tehniku po načinu izražavanja i mogućnostima šire improvizacije. Teme su njegovih bakropisa uglavnom krajolici, portreti i žanr-prizori. Bakropis Nedjeljno jutro u Lovranu, za koji je kao student 1896. dobio Fügerovu zlatnu medalju, pun je ugođaja i sunčeve svjetlosti. U istom razdoblju nastaje Medveja, još jedan zapažen bakropis, također sav u snopovima sunčevih zraka. Osjetljiv promatrač primorskog života, na svojim je bakropisima prikazivao život primorskih muškaraca i žena te surovost prirode na širokim kamenitim predjelima Hrvatskog primorja.

Imao je niz samostalnih izložbi u Zagrebu, a samostalno je izlagao i u Beču, Opatiji, Osijeku i Budimpešti.

Pionir je karikature u Hrvatskoj te suosnivač zagrebačkog satiričkog lista Satir (1901.). Uz britke tekstove satire o društvu u listu progovara i karikatura koju je uglavnom izveo Crnčić pod pseudonimom Tuš. Portretne i druge karikature objavljivao je u više zagrebačkih listova i izdanja.

Njegov rad u grafici važniji je od njegova slikarskog rada, koji u razvoju hrvatske umjetnosti čini vezu između XIX. i XX. st. Uz Ferda Kovačevića bio je pionir u hrvatskom slikarstvu pejzaža. Premda je Crnčićevo slikanje marina povremeno postajalo rutinsko, pojedine njegove marine i slike primorskog krajolika nisu u ono doba bile nadmašene.