Maroević, Egon, liječnik, kirurg (Pula, 12.VII.1913. – Osijek, 9.VI.1980.).

Klasičnu gimnaziju završio je u Splitu, a Medicinski fakultet 1940. u Zagrebu.

Nakon ratne okupacije talijanske su ga vlasti poslale iz Sušaka na rad u Kastav. Otamo je 1942. dospio u Pulu, gdje se zaposlio kao kirurg u Općoj bolnici. Tu se iste godine povezao s narodnooslobodilačkim odborom (NOO) te je u bolnici pružao medicinsku pomoć ranjenim partizanima. Početkom 1944. postaje prvim predsjednikom ilegalnoga netom osnovanog NOO-a za Pulu. Njemačka ga je policija uhitila u kolovozu 1944. te je odveden u koncentracijski logor u Dachau, u Bavarskoj, gdje je ostao četiri mjeseca. Po povratku u domovinu nastavio je suradnju s narodnooslobodilačkim pokretom.

Po okončanju rata, za vrijeme anglo-američke vojne uprave, izabran je za tajnika gradskoga Narodnog odbora (NO) te je kratko obnašao dužnost prvog direktora puljske bolnice od 5.V. do 31.VII.1945. Bio je član delegacije koja je primila Međusavezničku komisiju za razgraničenje između Jugoslavije i Italije te pročelnik za zdravstvo NOO-a za Istru. Za vrijeme njegova službovanja izgrađeno je više zdravstvenih ustanova (Zdravstvena stanica u Rovinju, Antituberkulozni dispanzer i stacionar u Lošinju, Dječja kolonija u Medulinu, a bolnica iz Valdoltre preseljena je u Rovinj).

Maroević je nagrađen za spašavanje rudara u nesreći 1948. u raskom rudniku. Te je godine prihvatio medicinsku službu u rovinjskoj bolnici za koštanu tuberkulozu. Bio je direktor Srednje medicinske škole ortopedsko-traumatološkog smjera u Rovinju i predavač iz ortopedije i traumatologije na Višoj i Srednjoj školi za medicinske sestre u Rovinju.

Godine 1951. položio je specijalistički ispit iz ortopedije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, Zvanje primariusa stekao je 1960.

Godine 1952. iz Rovinja odlazi u Osijek gdje je do 1972. bio voditelj ortopedskog odjela Opće bolnice. Potom se vraća u Rovinj te je do umirovljenja 1.X.1974. bio ravnateljem Bolnice za ortopedsku kirurgiju i rehabilitaciju „Dr. Martin Horvat".

Bio je član mnogih stručnih društava među kojima Ortopedskog traumatološkog društva Italije i Međunarodnog ortopedsko-traumatološkog društva. Objavio je 37 stručnih radova.

Dobitnik jer brojnih nagrada i priznanja, među kojima plakete Instituta Rizzoli iz Bologne (1965.), Ordena zasluge za narod sa srebrnim zracima za zasluge u području nauke (1966.) i Ordena bratstva i jedinstva sa srebrnim vijencem (1974.).