Pekica, Marko-Ivan, stručnjak za odnose s javnošću (PR) i komunikolog, predavač, novinar, pisac, pjesnik, scenarist, publicist, umjetnički fotograf i režiser (Šajini kod Barbana, 20.III.1943.).

Po zvanju je profesor suvremenog hrvatskog jezika i komparativne književnosti. Specijalizirao se u komunikologiji i PR edukaciji. Režirao je više od 150 propagandnih filmova i reportaža te više od 300 radioporuka.

Radio je kao gost predavač na raznim fakultetima (Ekonomski, Politološki, Hrvatski studiji te Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu, Ekonomski fakultet u Puli i Osijeku, Studij menadžmenta i tržišnih komunikacija te Visoka škola za menadžment pri Europskom domu u Zagrebu) i raznim obrazovnim ustanovama u Hrvatskoj i inozemstvu.

Autor je velikog broja propagandnih kampanja (Badel, Bond Street, Coca-Cola, Franck, Gavrilović, Karlovačka pivovara, Kraš Zagreb, Schweppes, Martini, Marlboro, Camel, Camel Trophy, Winston American Campus i dr). Ideator je i pokretač, zajedno s kćerkom Elijom Patricijom Pekica Pagon, časopisa za marketing Zvono (2001.-04.) i njegovog sljednika časopisa za kulturu komuniciranja Epoha,(2004.-09), kojima je bio i izvršni urednik (a Elia glavna urednica).

Pod pseudonimom Paolo Paolini bio je izdavačem i glavnim urednikom knjige o Josipu Sudaru Iz Jožine torbe i izvan nje.

Obavljao je dužnost direktora marketinga Coca-Cole za jugoslavensko tržište, Karlovačke pivovare za hrvatsko tržište, Philipa Morrisa za jugoistočnu i srednju Europu te je za isto područje vodio odnose s javnošću u Marlboro World Championship Teamu. Bio je savjetnik za marketing Coca-Cole, Philipa Morrisa, RJR Reynoldsa, JTI-ja (Japanese Tobacco International), Sunce osiguranja i zagrebačkog rukometnog kluba Badel 1862. Tijekom 2012. obnašao je dužnost savjetnika za odnose s javnošću na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta. Godine 2013. održao je niz predavanja na poslijediplomskom studiju u sklopu UN-ovog Europskog centra za mir i razvoj (European Center for Peace and Development). Stalni je kolumnist Obrtničkih novina.

Pokretač je i prvi direktor Festivala tržišnih komunikacija u Portorožu 1984. (danas Golden Drum) i član International Advertising Association (IAA) New York od 1982. Na kongresu IAA u Barceloni, deset godina kasnije, primljen je u IAA World Council. Surađivao je s velikim brojem sportskih i drugih manifestacija (ATP Umag, FESTO, EVENTUM, Noć gutača reklama, WTA Bol, Univerzijada Zagreb).

Autor je brojnih stručnih priloga u marketinškim glasilima te je kao novinar objavljivao u raznim listovima. Zastupljen je u zborniku intervjua Na Diogenovom putu E. P. Pekica Pagon (Poreč 2010.). Bio je glavnim urednikom i umjetničkim direktorom nekoliko knjiga kćerke Elije. Krajem 2014. objavio je CD čakavske poezije Istro mila moja, lipa mati moja, a 2016. pod istim naslovom i tiskanu zbirku pjesama, u izboru E. P. Pekica Pagon. Poeziju piše na čakavskom i objavljuje u Hrvatskoj i SAD-u, često pod pseudonimom Tone Muštaceja. Pjesme su mu zastupljene u 15-ak skupnih zbirki, a objavio je još dvije samostalne - Kadi su vni dani? (2020.) i Brkasto vrime (2021.).

Fotografije potpisuje kao Paolo Paolini, a s kćerkom Elijom izlagao ih je na međunarodnoj izložbi Never been to Houston.

Dobitnik je niza nagrada i priznanja: Propagandist godine i Kampanja godine Polo (1980.), Grand Prix Portorož (1984.), Srebrne i Zlatne ideje za propagandne filmove u Portorožu, Zagrebu i Beogradu (1984., 1985., 1986.), Zlatne medalje Univerzijade (1987.), a No Limit Festival u Sarajevu proglasio ga je 2007. najboljim hrvatskim komunikologom u regiji. Hrvatski oglasni zbor odao mu je 2010. priznanje za izniman doprinos u razvoju marketinške struke.

Marko-Ivan je kao djetešce preživio palež i pokolj njemačke vojske i fašista nad stanovništvom Šajini 8./9.I.1944., u kojemu su spalili 50-ak kuća i ubili 54 civila, uglavnom starce, žene i mladež, među kojima i više članova njegove obitelji. U nedalekim Bokordićima potom su pobili 22 mještana i spalili 18 kuća.

Slike