Skoko, Branimir Branko, veterinar (Bakarac, 16.II.1921. – Pula, 16.III.1998.).

Nakon talijanske okupacije Istre njegov se djed iz rodne Premanture s obitelji odselio u Bakar. Otac mu se Vladimir tamo oženio Leopoldinom s kojom je uz Branka imao sinove Tihomira i Vladimira. Branko je osnovnu školu završio u Bakru, a gimnaziju 1941. na Sušaku.

Na početku Drugog svjetskog rata otac mu je uhićen, a on bježi i sklanja se u Slavoniju, gdje radi kao skladištar u Šumskoj upravi Nova Kapela. Nakon rata, ujesen 1945., upisuje se na Veterinarski fakultet u Zagrebu. Studira uz pomoć stipendije i povremenih poslova, ali ispite polaže u rokovima. Tijekom ljetnih ferija sudjeluje u akcijama obnove zemlje, izgradnji pruge Brčko–Banovići i Šamac–Sarajevo i dr. Diplomirao je 1950. i upućen je na rad Narodni odbor (NO) kotara Buje, tada u Zoni B Slobodnog Teritorija Trsta, radi organiziranja veterinarske službe.

Godine 1951. oženio se Premanturkom Eldom Bogetić s kojom je imao sina Nevena i kćer Branku.

U Bujama je 1952. postavljen za prvog upravitelja novoosnovane veterinarske stanice, čija je zgrada dovršena sljedeće godine, kada je nabavljena i oprema za umjetno osjemenjivanje. Potom su 1954. nabavljeni rasplodni bikovi i počinje prvo umjetno osjemenjivanje stoke na području Istre. Godine 1957. njegovom je zaslugom u Bujama otvoren Centar za umjetno osjemenjivanje goveda za Istru. Usporedno tijekom 1950-ih radi na suzbijanju kuge peradi i svinja, slinavke, šapa i drugih stočnih bolesti, a u suradnji s bujskim Narodnim sveučilištem drži stručna predavanja po selima. Ujedno je 1963. završio tečaj za stručno usavršavanje na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, a kao veterinar angažiran je i u tovu teladi.

Tijekom boravka na Bujštini je i društveno-politički aktivan. Bio je u više navrata odbornik (vijećnik) Skupštine općine Buje te kotara Pula, član raznih savjetodavnih tijela za poljoprivredu, zdravstvo, prosvjetu i/ili kulturu, sekretar osnovne organizacije Saveza komunista Hrvatske (SKH) i član općinskog komiteta SKH.

Početkom srpnja 1964. seli se s obitelji u Pulu, gdje je bio veterinarski inspektor pri NO-u kotara Pula, a godinu dana kasnije tu dužnost obavlja pri NO-u kotara Rijeka, do konca 1966. Tada je postavljen za voditelja kooperacije Prehrambeno-poljoprivrednog kombinata (PPK) Pazin, službe koju je tek trebalo organizirati. Tijekom narednih pet godina okupio je oko 120 stalnih kooperanata. Od 1970. angažiran je u PPK-u (kasnijem Purisu) na poslovima peradarske proizvodnje. Formiranjem OOUR-a Prehrambena proizvodnja, u kojem su bile PPK-ove tvornice stočne hrane, matična jata purana, tovilišta, klaonica, skladište mesa u Puli i predstavništva u Rijeci, Zagrebu i Novom Sadu, postavljen je za zamjenika direktora.

Nakon desetljeća rada u PPK-u i Purisu vratio se 1977. inspekcijskim poslovima koje je do 1987. obavljao pri Zajednici općina Rijeka.

U slobodno se vrijeme bavio i slikarstvom te je 1991. imao samostalnu izložbu u Puli.

Iz Pule se 1983. bio preselio u Premanturu, gdje je i sahranjen.