Velnić, Teofil, franjevac, profesor teologije, pedagog, esperantist, kulturni aktivist, pisac i publicist (Draga Baška [Bašćanska] na Krku, 6.IV.1892. – Pazin, 13.I.1967.).

Kršten je kao Petar. U rodnom je mjestu pohađao pučku školu, a gimnaziju na Košljunu i u Zadru.

Na Košljunu je 1907. stupio u franjevački red Provincije sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru te primio ime Teofil. Novicijat je obavio u samostanu u Kopru, koji je do kraja Prvog svjetskog rata pripadao toj provinciji, a teologiju je pohađao u Dubrovniku, gdje je 1914. zaređen. Poslijediplomski studij nastavio je u Beču 1916., gdje je 1920. doktorirao teologiju, prvi u svojoj provinciji.

U svojoj redovničkoj zajednici obavljao je različite službe, uključujući i onu provincijala od 1937. do 1945. Bio je u više navrata profesor teologije u franjevačkoj bogoslovnoj školi u Dubrovniku (1920.–24., 1932.–33. i 1935.–38.) te u tamošnjoj gimnaziji.

U Drugom svjetskom ratu predavao je više teoloških predmeta u provizorno formiranoj školi na Košljunu, a 1948. dolazi u franjevački samostan u Pazinu. U pazinskom sjemeništu predavao je francuski, latinski, vjeronauk, prirodopis, zoologiju i nauku o čovjeku, a na Visokoj teološkoj školi u Pazinu od 1956. do 1965. moralku, pastoral, pastoralnu medicinu, dogmatiku i esperanto kao fakultativni predmet, što govori o njegovoj enciklopedijskoj izobrazbi.

Bio je kulturno višestran. U Dubrovniku je bio predsjednik Hrvatskoga pjevačkoga zbora „Gundulić“, a pod imenom Zmaj Bašćanski član, tajnik i kapelan Družbe „Braće Hrvatskoga Zmaja“ te utemeljitelj dubrovačkoga ogranka Hrvatskog kulturnog društva Napredak (1908.). U Dubrovniku je uređivao Euharistijski glasnik od 1926. do 1936., u kojem je pisao o liturgijskim temama, a objavljivao je i u časopisima Nova revija i Bogoslovska smotra, u dubrovačkoj katoličkoj Narodnoj svijesti (koja je do 1929. bila glasilo Hrvatske pučke stranke), Kalendaru sv. Ante te Listu Dubrovačke biskupije.

Napisao je monografske tekstove o znamenitim franjevcima svoje zajednice O. Fulgencije Carev, nadbiskup, prigodom 60-godišnjice smrti, 1901.-1961. (Pazin 1961.) i O. Marko Tvrdeić, veliki pokornik – sveti redovnik iz Pupnata na Korčuli (Pazin 1962.), a s talijanskog jezika je preveo romansirani životopis Bernardina Tomašića (Mali cvijet iz Istre, fra Bernardin Tomašić, franjevački klerik, Pazin 1964.). Objavio je i apologetske brošure Adventisti sedmoga dana (subotari) u svjetlu katoličke nauke (Pazin 1966.) i Svjedoci Jehove (1966.). O košljunskom samostanu napisao je Košljun kod Punta na otoku Krku: kulturno-povijesni prikaz, koji kao godinu izdanja nosi 1966. (Punat – Košljun), ali njegov izlazak iz tiska nije doživio.

Velnić je bio i aktivni esperantist. U Dubrovniku je 1922. bio jedan od utemeljitelja kluba esperantista (Esperanta Klubo), koji je 1924. objavio njegovu brošuru Problem međunarodnog jezika i esperanto. Iako je u Vjesniku Provincije zabilježeno da je napisao gramatiku esperanta na hrvatskom jeziku, nema podataka o njezinoj objavi. Zastupao je hrvatske esperantiste na međunarodnim kongresima, a prigodno je i propovijedao na esperantu. Međunarodni katolički esperantski časopis Espero Katolika objavio je 1967. bilješku u povodu njegove smrti, s napomenom da je napisao „vrlo informativnu brošuru o esperantu“.

Bavio se i prirodnom medicinom te preporučivao piti bakalarovo ulje.

Svestran i osebujan, djelujući u teškim prilikama dvaju svjetskih ratova, a u međuraću i talijanske vladavine u velikim dijelovima njegove provincije, Velnić je dao zamjetan doprinos očuvanju i promicanju franjevačke baštine te hrvatskoj i svjetskoj esperantistici.

Pokopan je na groblju u Košljunu.