Montuorijeva skica trga u Podlabinu (Pozzo Littorio), danas Trg labinskih rudara, (fotoarhiva Glasa Istre)

talijanski racionalizam

Talijanski racionalizam, arhitektonski pravac razvijen u Italiji tijekom 20-ih i 30-ih godina XX. st., nastao u vezi s međunarodnim modernim pokretom slijedeći principe funkcionalizma i nastavljajući se s prekidima na različite načine sve do 1960-ih.

Za razliku od dotadašnjih arhitektonskih stilskih pravaca, nije toliko proistekao iz specifična ujedinjena teorijskog rada, koliko iz zajedničkog uvjerenja da se najrazličitiji problemi koje postavlja stvarni svijet mogu riješiti razumom. S obzirom na to, predstavlja reakciju historicizmu i kontrast secesiji i ekspresionizmu. Godine 1926. grupa mladih arhitekata (Sebastiano Larco Silva, Guido Frette, Carlo Enrico Rava, Ubaldo Castagnoli [kojega je poslije zamijenio Adalberto Libera], Luigi Figini, Gino Pollini i Giuseppe Terragni) osnovala je u Milanu tzv. Grupu sedmorice (Gruppo 7) i objavila svoj manifest u časopisu Rassegna Italiana. Svoje je namjere deklarirala kao smjer između klasicizma i pokreta talijanskog Novecenta s jedne strane te industrijski inspirirane arhitekture futurizma s druge strane.

Arhitektonska ostvarenja u stilu talijanskog racionalizma u Istri su Palača pošte i telegrafa u Puli (1935.) Angiola Mazzonija, stambeno-poslovna zgrada na Giardinima (1935.) Ottomara Heiningera, dječja ustanova na Usponu sv. Stjepana u Puli i kupališni objekt na Stoji (1936.) Enrica Trolisa, rudarsko naselje Raša (1936.-1937.) Gustava Pulitzera Finalija, naselje Podlabin (1937.-1942.) Eugenija Montuorija i Antituberkulozarij u Puli (1940.) Lina Moschenija.

*natuknica je nastala u sklopu projekta „Studenti kreiraju Istrapediju“

Slike


Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply