Muzeji i muzejske zbirke, kao organizirana prikupljanja i čuvanja umjetničkih, povijesnih i općekulturnih predmeta koji svjedoče o prirodnoj i društvenoj prošlosti i sadašnjosti, u Istri sežu na početak XIX. st., kad su u Puli kameni spomenici iz rimskog doba (natpisi, kipovi, reljefi, dijelovi antičkih građevina) prikupljeni u Augustov hram i njegovu okolicu.

Istarski su intelektualci već u XVII. i XVIII. st. skupljali takve predmete u privatne zbirke, o kojima nema posebnih podataka. Prva prava muzejska ustanova bila je Arheološka zbirka Istarskoga društva za arheologiju i zavičajnu povijest u Poreču (Società Istriana di Archeologia e Storia Patria, 1884.), u koju su dospjele privatne zbirke Scampicchio i Luciani kao njezina osnovna jezgra. Gradski muzej u Puli (Museo Civico della Città di Pola) osnovan je 1903., a nakon I. svjetskog rata postao je Kraljevskim muzejom Istre (Regio Museo dell’Istria); u njega je dospio dio zbirki porečkoga muzeja, zbirka Gradskoga muzeja i lapidarij u Puli, koji je do 1918. bio u ovlasti Državne uprave za zaštitu spomenika. U Kopru je 1911. osnovan Pokrajinski muzej.

Nakon Drugog svjetskog rata pulski muzej postao je Arheološki muzej Istre, a osnovani su Muzej narodne revolucije Istre u Puli (1956.) i Etnografski muzej Istre u Pazinu (1962.). Na taj je način stvorena osnovna mreža specijaliziranih muzeja triju osnovnih muzejskih područja (arheologija, povijest, etnografija), koja je bila okosnica razvoja suvremene istarske muzeologije. Muzej narodne revolucije Istre postao je 1991. Povijesnim muzejom Istre, što je formalno zaokružilo muzealizaciju povijesnih predmeta i tema. U slovenskom dijelu Istre osnovani su Pokrajinski muzej u Kopru (kompleksnoga tipa) i Pomorski muzej »Sergej Mašera« u Piranu.

U drugoj polovici XX. st. na osnovnu mrežu muzeja nadograđena je mreža zavičajnih lokalnih muzeja, obično kompleksnoga tipa, s raznovrsnim zbirkama (arheološkom, kulturnopovijesnom, etnografskom, povijesnom, umjetničkom itd.), koje bolje osvjetljavaju specifičnosti lokalne sredine. U tom je razvoju vrijedan bio poticaj što je dolazio od turističkog gospodarstva, za koje su takvi muzeji bili širenje ponude. U talijanskom dijelu Istre prvi takav muzej, ali isključivo arheološkog karaktera, osnovan je tek 1997 (Civico Museo Archeologico di Muggia).

Na još nižoj razini, u manjim mjestima, u skladu s mogućnostima lokalne zajednice i postojanjem specifičnih muzealija, od 1960-ih osnivane su muzejske zbirke i lapidariji (Novigrad, Vodnjan, Motovun, Roč, Buje, Kastav, Mošćenice, Matuji, Kršan, Završje itd). Takvi muzeji nemaju status samostalne ustanove, već su pod upravom lokalnih ustanova u kulturi i specijaliziranih muzeja. Dvije su takve izdvojene muzejske zbirke, Pomorskoga muzeja »Sergej Mašera« u Piranu Etnološka zbirka Tonina hiša u Sv. Petru i Muzeja solinarstva u Sečovlju. Neke su od njih u međuvremenu postale samostalne ustanove, primjerice Muzej Lapidarium u Novigradu, osnovan 2006. U Poreču, u biskupiji Eufrazijane, otvoren je Dijecezanski muzej crkvenih umjetnina..

Slike