Rakovac, Dušan, antifašist, političar (Rahovci [Rakovci] kod Baderne, 12.X.1926. – Marinići kod Kastva, 13.II.2014.).

Rođen je u hrvatskoj obitelji Pave i Kate, kojoj je u to vrijeme fašističke Italije prezime promijenjeno u Racozzi, a u matične knjige upisan je kao Simone. Šestogodišnju osnovnu školu, na talijanskom jeziku, pohađao je, do 1939., u Baderni.

Još maloljetan, u Drugom svjetskom ratu uključuje se, kao i mnogi članovi šire obitelji, u narodnooslobodilački pokret (NOP). U šumi Kapovac u svibnju 1943. sudjeluje na tajnom sastanku na kome je osnovana prva organizacija Ujedinjenog saveza socijalističke omladine Jugoslavije (USAOJ) za područje Baderne, na kojem su bili i Joakim Rakovac i Mira Ban sa Sušaka. Dva mjeseca kasnije, 29.VII.1943., u skupini je 69 antifašističkih dragovoljaca koji s proplanka Rušnjak kod Rahovci odlaze preko Učke u partizane, u Liku. Primljen je u Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), a u listopadu 1943. vraća se na Poreštinu, na politički rad. Član je Kotarskog komiteta (KK) SKOJ-a Tinjan, koji obuhvaća i područje Baderne, Kringe, Lovreča, Vižinade i Karojbe, od rujna 1944. njegov organizacijski sekretar, a potom i sekretar do početka 1945. U to je vrijeme i član KK Komunističke partije Hrvatske/Jugoslavije (KPH, od 1952. Savez komunista Hrvatske/Jugoslavije, SKH), u koju je primljen 5.V.1944. Početkom 1945. sekretar je KK SKOJ-a Poreča, u ožujku je na partijskom tečaju u Gorskom kotaru nakon kojega je postavljen za člana Okružnog komiteta (OK) SKOJ-a Pazin.

Nakon Drugog svjetskog rata profesionalni je političar i obnaša niz partijskih i državnih dužnosti. Do 1947. sekretar je KK SKOJ-a Poreč. U Zagrebu završava srednju partijsku školu KPH, od veljače 1948. sekretar je KK KPH Poreč, a 1949. premješten je u Rijeku, u Oblasni komitet KPH u kojem je tajnik komisije za selo. Potom nastavlja školovanje i ujesen 1949. odlazi u Beograd, u Višu političku školu „Đuro Đaković“, gdje je diplomirao 4.VII.1952.

Vraća se u Poreč, gdje je 9.VIII.1952. imenovan predsjednikom Narodnog odbora (NO) kotara Poreč, te 1.IX.1955. NO općine Poreč, a do 1960. obnaša razne društveno-političke dužnosti na lokalnoj i republičkoj razini – član je vijeća NO kotara Pula i predsjednik njegovog savjeta za narodno zdravlje, zastupnik u Republičkom vijeću Sabora, član KK SKH Pula, član upravnog odbora Turističkog saveza Hrvatske i dr.

U međuvremenu se 20.X.1952. u Poreču vjenčao sa Slavicom (Marijom) Štifanić, s kojom je imao kćer Tatjanu (Tanju) i sina Gorana.

Od 1960. do 1963. studira na Visokoj upravnoj školi u Zagrebu, potom s obitelji živi u Puli, gdje je od 1962. potpredsjednik kotarskog NO-a, a do 31.VII.1965. sekretar OK SKH. Tada odlazi u Rijeku, za sekretara KK SKH.

Od 5.V.1969. zastupnik je u Saboru Socijalističke Republike Hrvatske (SRH) te se s obitelji preselio u Zagreb. Bio je predsjednik Odbora za turizam Republičkog vijeća SRH, a u stranci član Centralnog komiteta te sudionik više kongresa SKH.

Bio je aktivni sudionik izgradnje tunela Učka, od veljače 1971. predsjednik Koordinacijskog (akcijskog) odbora Zagreb za upis zajma za tunel. U ožujku iste godine pokrenuo je u Zagrebu Počasni odbor za izgradnju tunela Učka, čije je bio tajnik, a predsjednik tada istaknuti dužnosnik SKH Miko Tripalo, koji je kao jedan od vođa Hrvatskog proljeća morao odstupiti nakon sjednice Predsjedništva SKJ u Karađorđevu u prosincu 1971.

Nakon saborskog mandata zastupnik je u Saveznoj skupštini u Beogradu, od lipnja 1974. do listopada 1982., kada iz predstavničke prelazi u izvršnu vlast te je podsekretar u Saveznom komitetu za rad, zdravstvo i socijalnu zaštitu, ali je već 1.I.1983., na vlastiti zahtjev, otišao u mirovinu. Od 1984. živio je s obitelji u Rijeci i u Njivicama na Krku, bio je aktivan u boračkoj organizaciji i bavio se sportskim ribolovom.

Rakovac je bio aktivan i u rukovodećim tijelima Narodne tehnike Hrvatske tijekom 1970-ih i 1980-ih, a 1980.-82. predsjednik njezine konferencije.

Dobitnik je više društvenih priznanja i odlikovanja, među ostalim, jugoslavenskih ordena bratstva i jedinstva II. reda i rada sa zlatnim vijencem, a u Poreču Nagrade 30. april (1975.).