Barković, Milivoj, svećenik (Brseč, 20.VIII.1915. – Pula, 14.V.1977.).

Brsečka obitelj Barković, Gašpar i Antonija rođ. Mavrović, imala je tri sina – Milivoja, Josipa i Mirka, i četiri kćeri – Anu, Sofiju, Mariju i Antoniju.

Milivoj je nakon osnovne škole u rodnom mjestu odlučio postati svećenikom. Godinu dana bio je pitomac slovenskog zavoda Alojzijevišče u Gorici, a na preporuku Bože Milanovića primljen je potom u koparsko sjemenište Tršćansko-koparske biskupije. Višu teološku školu završio je u Gorici. Za svećenika je zaređen u tršćanskoj katedrali sv. Justa 4.VI.1939. Mladu misu slavio je u rodnom Brseču, kojom je prigodom vjenčao sestru Anu za Izidora Peršića.

Prva služba bila mu je kapelanska u župi Marijina Uznesenja u Buzetu. Godine 1940. imenovan je upraviteljem župe u Zamasku, odakle je upravljao župom Kašćerga, kamo se preselio 1942. Tu je sa župljanima prošao nevolje i strahote rata. Nakon pada Italije i u vrijeme njemačke okupacije u jesen 1943. spašavao je i pružao utjehu svakom potrebnom. Mnoge partizanske borce je nahranio, poginule pokopao, često i noću da izbjegne nevolje. Nijemci su ga triput htjeli ubiti, ali im je uspijevao umaknuti.

Teške trenutke prošao je u svibnju 1944. Mala četa partizana natjerala je nedaleko od Kašćerge četu njemačkih vojnika u bijeg i zapalila im kamion. Njemački vojnici su kasnije došli u Kašćergu s velikim pojačanjem iz Višnjana i uhitili dvanaest muškaraca. Dramatični je događaj Barković ispričao vodnjanskom župniku Marijanu Jeleniću, koji je zapisao: „Jednog dana kad se vratio u selo iz druge crkve, našao je postrojene sve muškarce na trgu pred crkvom, spremne za strijeljanje. Nijemci su htjeli osvetiti gubitak jednog njihovog vojnika. Župnik Milivoj Barković saznavši o čemu se radi, reče njemačkom oficiru: ‘I ja sam muškarac. I meni je mjesto među njima’. ‘Što su vam ti ljudi?’, otrese se oficir. ‘Ja sam njihov svećenik, duhovni otac. Meni je povjereno ne samo njihovo tijelo, nego i duša’. I još prišavši bliže reče oficiru: ‘Ali sjetite se što vam je majka rekla na odlasku: Sinko, nemoj nikada ubiti’. Oficir je bio ganut i zbog hrabrosti svećenika da životom brani svoje ljude i zbog podsjećanja na majčin savjet. Vojnicima zapovijedi neka krenu. Ostao je sa svojim pomoćnikom kojemu naredi neka rafal usmjeri u zrak. Njegovi su odmakli vojnici bili uvjereni kako su, nakon pucnja, muškarci strijeljani, ali župnik ih je spasio.“

Godine 1951. Barković je imenovan župnikom župe sv. Eufemije u Rovinju. Tu je uveo dvojezičnost u liturgiju i osnovao hrvatski i talijanski crkveni zbor.

Biskup Dragutin Nežić imenuje ga 1965. župnikom Gospe od Mora u Puli. Vojne i civilne vlasti predale su Porečkoj i pulskoj biskupiji devastiranu Mornaričku crkvu uz uvjet da prvim župnikom ne bude Miroslav Milovan. Zato Nežić premješta Milovana u Rovinj, a Barkovića iz Rovinja u Pulu. Milovan će ipak postati župnikom Gospe od Mora, od 1981. do smrti 2004.

Barković je uredio zapuštenu i devastiranu crkvu i župni stan za novoustrojenu župu Gospe od Mora. Crkva je odlukom vlasti bila zatvorena za bogoslužje od 1948. i pretvorena u vojno skladište. Za bogoslužje opet je otvorena 15.VI.1965., a biskup Nežić svečano ju je blagoslovio 12 dana kasnije.

Godine 1967. Barković je sudjelovao u organizaciji Biskupijskog euharistijskog kongresa u Puli i postao biskupov savjetnik. Kratko vrijeme (1968.) povjereno mu je i upravljanje novoosnovanom pulskom župom sv. Pavla na Vidikovcu. Zbog bolesti 1974. odlazi na liječenje. Preminuo je u pulskoj bolnici, a pokopan je na brsečkom groblju sv. Stjepana.

U prigodi 70. obljetnice mladomisništva, u Brseču je 2010. u organizaciji župe i udruge Jenio Sisolski održan znanstveni skup o mons. Barkoviću. Izlagali su porečki i pulski biskup u miru Antun Bogetić, M. Jelenić, Ante Teklić, Bruno Dobrić, Josip Jurinović i Ermano Peršić.