Istria, teretni parobrod sagrađen u tršćanskom brodogradilištu Stabilimento Tecnico Triestino 1921. kao gradnja 569.

Naručitelj je bila Navigazione Libera Triestina sa sjedištem u Trstu, gdje je bila i matična luka. Brod je bio dugačak 123 metra (m), širine 16,4 m, gaza 9 m te bruto/neto istisnine 5416/3405 tona, a plovio je brzinom od 10,5 čvorova. Njegovi su blizanci bili Arsa i Recca.

Plovio je na rutama za Ameriku, a 1937. preuzima ga Italia Società Anonima di Navigazione sa sjedištem u Đenovi, koja mu sljedeće godine postaje matičnom lukom (upis pod brojem 2209), te nastavlja ploviti na istim rutama.

Godine 1940., samo tri dana prije ulaska Italije u Drugi svjetski rat, Istria se uspijeva vratiti kući. Iste godine u Đenovi rekvirira je talijanska ratna mornarica (Reggia Marina), ali bez unosa u popis pomoćnog državnog brodovlja. Od sljedeće godine koristi se kao opskrbni brod talijanske vojske u Albaniji i sjevernoj Africi pa je naoružana s dva protuavionska topa.

Zapovjedništvo nad Istrijom preuzima 22.III.1942. kapetan duge plovidbe Antonio Zotti. On je rođen u Malom Lošinju 19.XII.1880., gdje je u pomorskoj školi (Istituto Nautico di Lussinpiccolo) stekao diplomu pomorskog kapetana. Karijeru je počeo na brodovima Tršćanskog Lloyda (Lloyd Triestino), 1907. prelazi u Società di Navigazione Cosulich, a 1937. u Italia Società Anonima di Navigazione.

Na svoje posljednje putovanje Istria kreće 23.(ponegdje je datum 22.)VIII.1942. iz grčkog Pireja. U konvoju su još bili parobrod Dielpi i dvije motorne splavi (motozattera) MZ 744 i MZ 758, a pratili su ih njemački razarač ZG 3 Hermes i talijanska torpiljarka Sirio. Istria je prevozila u libijski Tobruk streljivo i gorivo u metalnim bačvama za njemačko-talijansku armiju pod zapovjedništvom generala Erwina Rommela koja je trebala napredovati prema Egiptu.

Brodovlje je 24.VIII. pristalo u Sudi na Kreti, a dva dana kasnije konvoj se dijeli i nastavlja put. Dielpi u pratnji torpiljarke Generale Antonino Cascino kreće prema Bengaziju, a Istria i motorne splavi nastavljaju prema Tobruku u pratnji Hermesa i torpiljarke Pegaso. Potom 27.VIII. predvečer Hermes napušta konvoj koji nastavlja put u pratnji torpiljarke, a trebao je dobiti zračnu potporu Luftwaffea. Britanska protuobavještajna služba presrela je i dešifrirala poruke između talijanskog i njemačkog zapovjedništva i konvoja pa su prema njemu poletjeli avioni iz egipatskih baza. Najprije kreće dvomotorac Vickers Wellington opremljen radarom koji uspijeva locirati konvoj, pa polijeću i torpedni zrakoplovi Wellington 38. eskadrile RAF-a (38th Squadron Royal Air Force). Poručnik Michael Foulis prvi je uočio konvoj i napao Istriju. Izbacio je dva torpeda, prvi pogađa krmu, gdje je bilo uskladišteno streljivo, a drugi strojarnicu na sredini broda. Paljba protuavionskih topova s Istrije bila je uzaludna, eksplozije streljiva nakon napada uzrokuju potonuće broda, 27.VIII. u ranim noćnim satima, u roku od 4 minute na položaju 33°33’ N i 23°41’ E, 70-ak morskih milja (M) sjeverozapadno od libijskog rta Ras el-Tin, odnosno oko 90 M sjeverno od Tobruka (razni izvori daju druge koordinate, isto tako neki navode da su napad izveli avioni Bristol Beaufighter 39. i 227. eskadrile iz Malte). Kapetan Zotti je naredio posadi da napusti brod, a on je ostao na zapovjednom mostu i potonuo s Istrijom. Zbog toga je, iako civil, posmrtno odlikovan Zlatnom medaljom za vojne zasluge (Medaglia d'oro al valor militare alla memoria).

Od ukupno 58 članova posade u napadu je poginulo njih 6, uključujući kapetana. Ostale su uspjele spasiti motorne splavi i prateća torpiljarka koja preživjele vraća na Kretu. Potom ostatak konvoja nastavlja za Tobruk, kamo stiže 28.VIII. oko 18 sati.

Parobrod Istria se ponekad brka s istoimenim brodom vodonoscem (nave cisterna per acqua) talijanske ratne mornarice. Vodonosac je porinut 11.III.1923. u riječkom brodogradilištu Cantieri Navali del Quarnaro. Njegov brod blizanac bio je Dalmazia. U službu je stupio 1.II.1924. unutar grupe pomoćnih brodova mornarice (Navi Ausiliarie di Squadra). Nakon Drugog svjetskog rata, 6.VIII.1949., vodonosac Istria predan je Sovjetskom Savezu u luci Odesa kao dio ratne odštete.