Jenko, Slavoj (August, Avgust), političar, narodnjak, trgovac i poduzetnik (Trnovo [Kranjska], danas dio Ilirske Bistrice, 12.VIII.1852. – Hrušica kod Podgrada, 6.VIII.1907.).

Otac Josip, majka Katarina rođ. Jeloušek.

Školovao se u rodnom mjestu i Idriji, realnu gimnaziju pohađao je od 1867. u Gorici, potom u Ljubljani, gdje je 1870. maturirao. Studirao je politehniku na Visokoj tehničkoj školi u Gradcu (Graz), gdje je bio i član društva slovenskih studenata.

Nedugo nakon studija umro mu je svak (muž sestre mu Sofije), narodnjak Fran Šabec, koji je u Podgradu imao trgovinu, te je Jenko preuzeo cijeli posao. U Podgradu se uključio u politički život s pozicija slovenskog narodnjaštva i rodoljublja, ali prigrlivši taj dio Istre kao svoj novi zavičaj. Govorio je i pisao slovenski, odijevao se u narodnu nošnju, a politički je zapažen 1883. kada se na taboru u Brezovici zalagao za otvaranje posujilnice.

Sljedeće je godine, 1884., na ponovljenim izborima za izborni okrug Volosko-Podgrad, izabran u Pokrajinski sabor Istre (nakon što je od tih izbora odustao godinu dana ranije izabrani zastupnik, tršćanski kanonik i kasniji biskup Andrija Marija Šterk). Već pri prvom odlasku na sjednicu Sabora parobrodom iz Pirana, tamošnjeg je načelnika pozdravio na slovenskom. Na slovenskom ili hrvatskom je uporno govorio u Saboru, smatrajući da ta dva jezika moraju biti ravnopravni talijanskom.

S Matkom Laginjom, Vjekoslavom Spinčićem, Antonom Križancem i Vinkom Zamlićem utemeljio je u Istarskom saboru prvi Hrvatsko-slovenski klub, kojemu je bio tajnik. Sačinio je i zapisnik prvog sastanka kluba, 10.VI.1884., na kojem su se članovi obvezali da će se u Saboru služiti hrvatskim ili slovenskim, uz eventualna pojašnjenja na talijanskom (krajem 1885. Križanac je izbačen iz kluba jer se nije pridržavao dogovora). Jenko je 1884. sudjelovao i u osnivanju Hrvatsko-slovenske narodne stranke, a za saborskog zastupnika biran je i 1887. te ostao tajnikom Hrvatsko-slovenskog kluba do izbora 1889., na kojima je također izabran za zastupnika (s Matkom Mandićem, a nakon poništenja Mandićevog mandata, ponovno su obojica izabrani 1890.). U Saboru se zauzimao za uporabu slovenskog i hrvatskog jezika u državnim službama, o čemu je od 1885. do 1895. podnio više interpelacija. Također je 1886. predložio osnivanje povjerenstva za gospodarski razvoj, a 1892. kraću željezničku vezu između Istre i Rijeke poveznicom pruga Divača – Pula i Sv. Peter (danas Pivka) – Rijeka (Riječka pruga). U posljednjoj godini saborskog mandata, 1901., interpelacijom se pobunio protiv djelovanja povjerenstva za pošumljavanje Krasa na štetu Slovenaca i Hrvata.

Još 1885. izabran je u općinsko zastupstvo u Podgradu, koje ga je potom imenovalo načelnikom (županom). Iste je godine osnovao gospodarsku zadrugu kojoj je bio na čelu od 1887. sve do smrti. Godine 1894. ostvario je svoju zamisao o osnivanju posujilnice i štedionice u Podgradu, pri čemu je imao i veliku pomoć podgradskog župnika Antona Štembergera i hrušičkog dekana Antona Rogača (Rogač je bio izabran za predsjednika, Štemberger za tajnika, a Jenko za blagajnika). Jenko i Rogač zaslužni su za otvaranje zadružne mljekare u Hrušici 1902.

U to se doba, pritisnut obiteljskim teškoćama, Jenko povukao iz aktivne politike te je 1903. zaključio mandat podgradskog načelnika. Ostao je aktivan na društvenom planu na kojem je još ranije doprinio širenju podgradske čitaonice, a posebno je zaslužan za Narodni dom u Podgradu, čiju je izgradnju potaknuo 1902. i koji je svečano otvoren 27.VIII.1905. te su u njemu prostor dobili pjevačko i tamburaško društvo Gorska vila, narodna knjižnica s čitaonicom, štedionica i posujilnica, a i hotel.

Osim s istarskim narodnjacima, s kojima je bio u Istarskom saboru, veze je održavao i sa slovenskim političarima sličnoga opredjeljenja, poput Ivana Hribara, ljubljanskog gradonačelnika i diplomata. Sačuvana je njegova korespondencija s V. Spinčićem.

Bio je oženjen rođakinjom Franjicom Jeloušek iz Ilirske Bistrice, s kojom je imao tri sina i kćer.