Finetti, Gino de (von), slikar, ilustrator i grafičar (Pazin, 9.V.1877. – Gorica, 5.VIII.1955.).

Kršten je 19.VI. kao Ginus Franciscus Heliodorus Valentinus (u nekim se biografijama pojavljuje da je rođen 9.VIII. što je netočan podatak).

Otac Giovanni Battista je bio željeznički inženjer, plemić (patricijska obitelj od 1672.) iz Gradiške na Soči (Gradisca d'Isonzo), a majka Anna Radaelli iz Roncada. U vrijeme Ginovog rođenja otac je radio na izgradnji Istarske državne željeznice Divača – Pula. Obitelj se često selila zbog očevog posla pa je živjela u Trbižu (Tarvisio), Beču, Gorici, Innsbrucku te konačno od 1884. u Trstu.

Još u mladosti Gino pokazuje nadarenost za crtanje, a volio je Tintorettova djela. U Trstu je završio gimnaziju i kod slikara Eugenija Scomparinija i Arnalda Zuccara upoznao crteže Hansa Holbeina mlađeg. Godine 1895. seli se u München gdje upisuje arhitekturu, ali ubrzo prelazi na Umjetničku akademiju. Ondje prati predavanja profesora Heinricha von Zügela koji provodi rad na otvorenom, u prirodi, te slika životinje. Po završetku studija odlazi u Češku gdje slika njezine prirodne ljepote.

Nakon toga služi vojni rok u Gradcu (Graz) od 1901. do 1903., pa se vraća u München, gdje radi ilustracije za reviju Jugend, a 1904. odlazi u Berlin kao suradnik izdavača Ullstein i Scherl. Tu radi za časopise Dame i Berliner Illustrierte Zeitung. Radi i za kazalište. Sljedeće godine putuje u Pariz, gdje upoznaje radove Edgara Degasa, Henrija de Toulouse–Lautreca, Théodorea Géricaulta i Eugènea Delacroixa. Od 1908. započinje suradnju s listom Simplicissimus.

Prvi put izlaže 1906. zajedno s grupom umjetnika Berlinske secesije (Berliner Secession) s kojima kasnije, od 1912., ostaje u stalnoj vezi do 1933.

Oženio se 1911. Marthom Bermann iz Hannovera te otvorio vlastiti atelijer u Berlinu. Potom se vraća u Pariz, gdje surađuje s baletnim impresarijom Sergejem Djagilevim i njegovom baletnom trupom Ballets Russes kreirajući kostime. Do Prvog svjetskog rata stvara slike i grafike te radi kao ilustrator i satirički crtač za časopise Lustige Blätter, Berliner Zeitung am Mittag i Sankt Georg. Radi i scenografiju i plakate za filmsku kuću U. F. A. Surađuje kao dekorater s berlinskim kazalištima Deutsches Theater, Lessing i Wellner. Tijekom rata radi za razne novine i izrađuje reklamne plakate. Posebno je volio slikati konje.

Nakon očeve smrti 1919. češće posjećuje Italiju. Sljedeće godine prvi put sudjeluje na Bijenalu u Veneciji na koji se vraća 1924., 1928., 1932., 1934. i 1953.

U obiteljskoj vili u furlanskom mjestu Corona (općina Mariano del Friuli) otvara 1922. atelijer, a 1924. samostalno izlaže u Milanu i Trstu. Od 1925. izlaže u Trstu na izložbama koje organizira Fašistički sindikat umjetnika (Sindacato nazionale fascista di belle arti). Izlaže i u Amsterdamu 1926. te 1928. tijekom Olimpijskih igara. Na milanskoj izložbi 1928., posvećenoj XX. stoljeću, bili su i njegovi radovi. Sudjeluje i na rimskom Quadriennaleu 1931.

U Coronu se trajno preselio 1934. i počeo raditi za dnevnik La Gazzetta dello Sport te časopise La Lettura i Il Cavallo italiano. Od 1935. do 1938. imao je više izložbi u Poljskoj, Bugarskoj, Mađarskoj, Rumunjskoj i Njemačkoj.

Događaje iz Drugog svjetskog rata tematizira u kasnim radovima. Jedan od njih posvetio je i žrtvama fojbi (Gli infoibati). Godine 1948. u Londonu sudjeluje na Olimpijskim igrama kao jedan od predstavnika Italije u umjetničkom natjecanju iz slikarstva i grafike.

Za crkvu sv. Marije i Zenona u Coroni oslikao je 1950. 14 stanica križnog puta (Via Crucis).

Preminuo je od srčanog udara u goričkoj pošti, a sahranjen je u Coroni.

Retrospektivne izložbe njegovih radova upriličene su 1955. u Trstu i 1956.-57. u Gorici te 1967. i 1977. u Gradiški.