Pribac, Bert (u matičnoj knjizi zapisan kao Herbert, a u nekim natuknicama je i Umberto ili Humbert), pjesnik i bibliotekar (Srgaši/Sergaši kraj Kopra, 16.I.1933. - Srgaši/Sergaši, 13.V.2020.).

Roditelji, otac Simon i majka Terezija rođ. Dodič, bili su poljoprivrednici.

Talijansku pučku školu završio je u Gažonu, a gimnaziju 1955. u Kopru. Apsolvirao je, položivši sve ispite, 1959. komparativnu književnost na Sveučilištu u Ljubljani, ali nije diplomirao jer nakon sukoba s ondašnjim vlastima iste godine odlazi u Njemačku. Sljedeće godine emigrira u Australiju gdje je završio školu za knjižničara i magistrirao medicinsko bibliotekarstvo na Sveučilištu Novog Južnog Wallesa u Sidneyu. Radio je u Australskoj nacionalnoj knjižnici te kao bibliotekar i dokumentarist u australskom saveznom ministarstvu zdravlja u Canberri, a bio je i povremeni savjetnik za zdravstvenu informatiku Svjetske zdravstvene organizacije (WHO).

Pisao je pjesme na slovenskom i engleskom, napisao je nekoliko beletrističkih knjiga na slovenskom i više stručnih knjiga i članaka na engleskom. Poznata je njegova bibliografija australske medicine i zdravstvenih službi te HEMLOC, prvi umreženi online katalog u Australiji za medicinsku literaturu. Pjesme je objavljivao u raznim časopisima u Sloveniji i inozemstvu, izašle su i u nekoliko antologija. Izdao je zbirke Bronasti tolkač (1962., dopunjeni pretisak 2000.), V kljunu golobice (1973.), Prozorni ljudje (1991.), Kiss me, Koštabona, poljubi me (2003.), Vonj po jasminu (2008.). Objavio je zbirku prijevoda australske suvremene poezije Vesolje okrog kuščarja i antologiju australskih domorodačkih, aboridžinskih pjesama Konec sanjske dobe, obje 2003., na engleski je kao suautor preveo izbor pjesama Srečka Kosovela. Na internetu je objavio zbirku pjesama na engleskom Winds from the Brindabellas, suautor je knjige Istra v poeziji (2011.). Napisao je i veći broj članaka i rasprava o problematici slovenstva, Istre, vjere i iseljeništva.

U Sloveniju se počeo vraćati krajem 1980-ih, a od 2003. stalno je živio u rodnim Srgašima. Bio je član je Društva slovenskih pisaca i društva za oživljavanje Kopra Capris, a poznat i kao zagovornik pripadanja Savudrije i Piranskog zaljeva Sloveniji o čemu je objavio knjigu Piranski zaliv je lahko samo Piranski: tudi kamni pričajo, da Savudrija in morje vmes pripadata Piranu (Kopar 2010.). Slovenski predsjednik Danilo Türk odlikovao ga je 2012. Redom za zasluge za marljivo promicanje slovenske istarske kulture i doprinos premošćivanju slovenskih političkih podjela.