Visintini, Mario, vojni pilot, zrakoplovni as (Poreč, 26.IV.1913. - planina Bizen kraj Nefasita, Eritreja, 11.II.1941.).

Prezime mu se navodi i u inačicama Visintin i Visentin (Vižentin), s napomenom da je potonje kasnije talijanizirano u Visintini, no činjenica je da je u porečkim matičnim knjigama zapisan kao sin Josepha (Giuseppea) Visintinija i Giovanne Mengaziol. Obitelj je živjela u srednjoj od poznate porečke Tri vile (Le tre ville), na jugu grada u kontradi San Spirito (jedna bočna vila srušena je 1970-ih radi izgradnje hotelsko-trgovačkog kompleksa). U ono austrougarsko vrijeme u neposrednoj blizini bila je baza za hidroavione, pa to može biti objašnjenje za Mariovo kasnije veliko zanimanje za avione i zrakoplovstvo.

Nakon pučke škole u Poreču završio je gimnaziju u Pazinu. Nakon mature odlazi u Casertu da bi se upisao na Zrakoplovnu akademiju (Accademia aereonautica), ali nije prošao na liječničkom pregledu, prije svega zbog slabijeg vida te nedovoljne psihičke mirnoće. Kreće zaobilaznim putem i 1935. upisuje tečaj za pilota civilnih aviona koji uspješno završava, pa zahvaljujući tome uspijeva upisati vojnu pilotsku školu za rezerviste. Konačno u studenom 1936. postaje vojni pilot s činom potporučnika i bazom u Gorici.

Prve borbene letove imao je u Španjolskoj kamo odlazi krajem sljedeće godine kao dobrovoljac na strani frankista. Letio je u avionu Fiat C. R. 32 u legionarskoj eskadrili La Cucaracha, sudjelovao u šest bitaka i ostvario svoje prve dvije, službeno potvrđene zračne pobjede tijekom bitke na Ebru. Po povratku u Italiju, ujesen 1938., promaknut je u poručnika i iz rezervnog sastava premješten u aktivnu vojnu službu.

U travnju 1940., prije ulaska Italije u Drugi svjetski rat, njegova je 412. eskadrila premještena u Eritreju, tada dijelu Talijanske istočne Afrike. Tu će svojim zračnim pobjedama i akcijama postati slavan ne samo u vojnim krugovima, nego i širom Italije. Već početkom jeseni 1940., nakon što je srušio pet savezničkih aviona, stječe status zračnog asa, kao prvi pilot u talijanskoj avijaciji u ratu. Još će poznatiji postati nakon akcije 4.XII.1940. u kojoj slijeće pokraj oštećenog aviona svog zapovjednika, ukrcava ga i sretno se vraćaju u matičnu bazu. Pilotirajući dvokrilcem Fiat C. R. 42 Falco postigao je ukupno 16 potvrđenih pobjeda protiv savezničkih zrakoplova (postoje dvojbe oko 17.), i po tome je najuspješniji pilot na afričkom ratištu, ali i najuspješniji pilot dvokrilaca svih zaraćenih strana u Drugom svjetskom ratu. Početkom 1941. promaknut je u čin satnika, ali ubrzo će poginuti. Već dan nakon pobjede nad južnoafričkim zračnim asom Kennethom Driverom (10.II.1941.) zbog vrlo lošeg vremena tijekom potrage za dvojicom suboraca avionom se zabio u planinu Bizen pokraj mjesta Nefasit. Pokopan je u Asmari gdje mu je i danas grob.

Zbog načina borbe i studioznog proučavanja protivnika dobio je nadimak Il cacciatore scientifico (lovac znanstvenik). Za ratne uspjehe, u 50 borbi u kojima je sudjelovao oborio je 16, a sudjelovao u uništenju još 32 neprijateljska aviona, posmrtno je odlikovan talijanskom Zlatnom medaljom za ratne zasluge. Sveučilište u Bologni dodijelilo mu je 1941. počasnu diplomu iz agronomije, a Poreč je jedan starogradski trg, vjerojatno 1943., nazvao po braći Visintini (talijanski ratni heroj bio je i Mariov brat diverzant Licio, a ime trga je nakon rata promijenjeno). Dvije osnovne škole, u Trstu i Mestreu, nose ime Fratelli Visintini, a od 1976. zračna baza u Rivoltu, sjedište akrobatske skupine talijanskog ratnog zrakoplovstva Freccie tricolori, nosi ime Mario Visintini.

Porečki vojni zrakoplovni as (u verziji prezimena Visentin) pojavit će se 1980. i u jednoj epizodi stripa Gli scorpioni di deserto (Pustinjski škorpioni) Huga Pratta: glavni lik, satnik Koïnsky letio je u avionu koji je Mario prisilio na slijetanje.