Palača Bradamante u Vodnjanu, (fotografija vlasništvo Glasa Istre, snimio Manuel Angelini), 2012.

palača

Palača, reprezentativna stambena zgrada plemićkih i imućnih građanskih obitelji.

Tipološki se u kasnom srednjem vijeku razvila iz palasa, stambenoga dijela kaštela, i vremenski se podudara sa stilskim razdobljem gotike. Europski feudalci, sudionici križarskih ratova, bili su fascinirani bogatstvom Orijenta te su takav način stanovanja i pokazivanja moći željeli ostvariti i u svojim domovima. Posebna uloga u tom pripada gradskoj aristokraciji. Do sredine XII. st. većina stambenih zgrada u gradovima raste u visinu na kasnoantičkoj matrici, a patricijske se rezidencije djelomično i utvrđuju. Od XIII. st. funkcionalno i formalno takav način gradnje više ne odgovara težnjama i gospodarske moći vlasnika.

U Istri od kraja XIII. st. dolazi do izmjene strukture gradske matrice, pri čem se parcele romaničkih kuća spajaju i preoblikuju u gotičke sklopove koji sadržavaju radno-poslovni dio, gospodarski, te stambeni dio, u kojem su središnja soba (dvorana) i dvor s reprezentativnim unutarnjim stubištem i cisternom. Reprezentativni su primjeri gradskih palača iz toga razdoblja palača Bettica u Vodnjanu (XIV.–XVI. st.), koja ima i elemente fortifikacije (zid s gibelinskim kruništem), gotičko-renesansna palača Salomon u Gračišću (XV. st.), palača Lassa pur dir u Piranu (XV. st.), palača De Martini u Puli (XV. st.), te palače Gioseffi (XIV. st.), Zuccato (XIV.–XV. st.) i Parisi-Gonan (XV. st.) u Poreču. Tipologija palače u istarskim gradovima u tom razdoblju nije rezultat razvoja autohtonoga modela, već je uvezena iz Venecije, gdje se u XIII.–XIV. st. gradi tip tzv. venecijanske kuće.

U renesansi nije došlo do strukturnih promjena gradskih palača, no neke su preuređene u skladu s novim stilskim strujanjima. Do velikih je tipoloških i strukturnih promjena došlo u XVII. i XVIII. st. Matrica palače se povećava, a raste i broj etaža, na prosječno 3–4 nadzemne etaže. Iz tog se razdoblja ističu palače Bergamoni-Tacco (XVI.–XVII. st.) i Brutti/Bruti (XVIII. st.) u Kopru, palača Besenghi degli Ughi u Izoli (XVIII. st.), palača Battiala-Lazzarini u Labinu (XVII. st.), palača Sinčić u Poreču (XVII. st.), palača Bradamante u Vodnjanu (XVII. st.), palača Giocondo-Petris u Galižani (XVII. st.) i palača u Kandlerovoj ulici br. 16 u Puli (XVII. st.). I tim je stilskim promjenama izvorište bilo u Veneciji.

Snažna gospodarska recesija u XVII. st. dovela je do osiromašenja gradskoga plemstva i urušavanja komunalnoga sustava, te je većina posjeda do XVIII. st. promijenila vlasnike. Novi vlasnici, uglavnom aristokratske obitelji iz Venecije i Trsta, nisu stalno boravili na svojim istarskim posjedima, te su gradili nove palače (palača, ladanjska) na svojim latifundijama izvan gradova. Početkom XIX. st. porasla je gospodarska moć građanstva, no ono nije repliciralo aristokratsku palaču već je svoj tipološki model stanovanja pronašlo u urbanoj vili.

Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Literatura

Mario Perossa, Prostorsko stanovanjska kultura Istre v okviru regionalne stanovanjske kontinuitete (doktorska disertacija), Ljubljana 1993.; Dario Alberi, Istria: Storia, arte, cultura, Trieste 1997.