utvrde/fortifikacije u Istri

Utvrde ili fortifikacije (srednjovj. lat. fortificationes) su trajne ili privremene građevine obrambena značaja, utvrđena mjesta. U Istri su prve utvrde nastale s pojavom naselja koja su imala i obrambenu ulogu, prapovijesnih gradina u brončano i željezno doba (XV. – II. st. pr. Kr.). Imale su bedeme građene suhozidnom tehnikom, a posebno su im brižljivo bili uređeni ulazi, najosjetljivije točke obrane. U rimsko su doba u Istri jamačno postojale utvrde, iako njihovi konkretni arheološki ostatci nisu poznati; poluotok je poslije rimskog osvojenja 177. pr. Kr. bio rano pacificiran i nije bio u području vojnih operacija u carsko doba (kao što je to bilo npr. Podunavlje). Rimske vojne postaje postojale su vjerojatno na mjestu današnjega kaštela u Puli, te na nizu uzvisina uz more, radi kontrole plovidbe (premanturska Punta, Brijuni/Brioni, okolica Rovinja, vrsarsko i porečko područje). Međutim, rimski gradovi: kolonije (Pola, Parentium, Tergeste) te municipiji i civitates (Nesactium, Aegida, Piquentum, Rotium) uvijek su imali bedeme i kule, te su tako imali i obrambenu funkciju. U više su se navrata bedemi u antici obnavljali kada je u tom dijelu Europe zaprijetila kakva opasnost (upadi Norika, Kvada i Markomana, Huna i dr.). U kasnoantičko doba (od III. st.) neke od starijih gradina u sjevernoj i sjeverozapadnoj Istri mogle su biti prenamijenjene u vojne utvrde u sklopu sustava obrane ulaza u Italiju (Julijskoalpski zapori, Claustra Alpium Iuliarum), kao npr. Čentur, a u V.-VI. st. izgrađena su nova utvrđena naselja na zapadnoj obali Istre (npr. tzv. Kastrum na Velom Brijunu) i u unutrašnjosti, jednim dijelom za dobjeglice iz Panonije i Ilirika. U srednjem vijeku grade se utvrde kao središta feudalnih imanja (Boljun, Paz, Kostel/Pietrapelosa), često na nepristupačnim mjestima iznad litica (Lupoglav, Kožljak, Pazin, Momjan i dr.), ali i komunalna središta grade bedeme i kule (Motovun, Buzet, Hum, Sv. Lovreč Pazenatički, Bale i dr.). Posebnu su ulogu imale u. s obiju strana mletačko-austrijske granice, npr. Žminj i Savičenta (Svetvinčenat). Do XV. st. utvrde su bile razmjerno jednostavne, a s pojavom vatrenoga oružja dobivaju nove elemente (platforme za topove, usporedne zemljane nasipe i bastionski sustav). Pazinski se Kaštel npr. usklađivao s promjenama u načinu ratovanja (opsade i obrane) od XIII. do XVII. st. Samo je manji dio feudalnih utvrda i komunalnih obrambenih sustava znatnije prilagođen novome dobu. Mlečani su bastionske sustave, tj. utvrde s istaknutim trokutastim klinom na tvrđavnom bedemu, gradili za zaštitu obalnih gradova s kopnene strane (Umag, Poreč, Novigrad, Rovinj), a samo su u Puli izgradili novu utvrdu kao središnju točku obrane grada, na Kaštelu, s četirima bastionima (mletačka utvrda u Puli). Razvitak topništva u XVII. i XVIII. st. uvjetovao je i promjene u načinu gradnje utvrda, koje su se u XIX. st. u nekoliko razvojnih faza dopunjavale i usavršavale.

Moderni sustav obrane u vanjskome prostoru utvrđenoga grada već od prve polovice XIX. st. osmislio je fortifikacijsku arhitekturu koja je slijedila tehničke inovacije i logiku ratnih vještina, građenu i oblikovanu dobrim dijelom na predaji renesanse i baroka, njemačkih djela XVI. st. zamišljene renesansne utvrde Albrechta Dürera (1527.), djelovanja švedske škole (XVII.–XVIII. st.), na koju se ugledao i markiz Marc René Montalembert (XVIII. st.) u gradnji utvrda. Projektanti pulskih prvih kružnih utvrda, potom i golemih poligonalnih zdanja, bili su vojni inženjeri i arhitekti, koji pročelja tih vrhunskih arhitektonskih djela XIX. st., podizanih u razdoblju historicizma, nisu kitili skupim ukrasima. Izbor je dekorativnih oblika sužen i pojednostavljen – važna je bila funkcija i konstrukcija, koja se morala oduprijeti napadu topništva. No, ipak nije izostalo modeliranje nekih pojedinosti u duhu historicističkoga dekora na ulaznim portalima, prozorima, topnjačama, vijencima, ogradama, stolariji i bravariji. Dovratnici portala i doprozornici, ponegdje građeni od golemih masivnih kamenih blokova, pojednostavnjeni su i rijetko naglašeni jednostavnim profilacijama. Iako su podizana po udžbeničkim pravilima gradnje i razrađenim konstrukcijskim detaljima, ta arhitektonska djela ipak nisu plod pasivna, epigonskoga oponašanja standardiziranih građevina. Ona su u stvaralačkom procesu prilagođavana ambijentu i uvjetima obrane, a po osobitoj tehnici tradicijske gradnje kamena autentična su arhitonska zdanja, zadnji primjeri danas nestale umjetnosti arhitekture fortifikacije. Kamen vađen iz lokalnih kamenoloma prevladava kao građevni materijal, ugrađen u debelim zidovima i do 3m širine, tradicijskim tehnikama gradnje, s pravilnim fino i grubo klesanim vidljivim blokovima kamena (opus quadratum), zidanim u redovima različitih širina i dužina. Samo su stropne konstrukcije dijelom rađene od debelih drvenih greda i dasaka s jednostavnim provjerenim konstrukcijskim pojedinostima srednjovjekovne predaje. Tehnologija i tehnika gradnje kamenih svodova također je tradicijska, tek se 1880. počeo upotrebljavati čelik i beton u kombinaciji s kamenom i ciglom mjesne proizvodnje. Ljepota je tih utvrda u mnogobrojnim fino oblikovanim detaljima, primjerice u izvedbi topnjače, često radom talentiranih majstora kamenoklesara, ali najviše u čistoj, gotovo suvremenoj kompoziciji kamenih pročelja i korpusa utvrda u živoj stijeni, uklopljenih u brežuljkasti krajolik grada s kojim čine organsku cjelinu. Graditelji nisu bezlično oponašali stare oblike: postigli su skladnu ravnotežu između strogih zahtjeva nauka o fortifikacijama i slobodnoga arhit. oblikovanja, koji se već na kraju prve pol. XIX. st. u jeku historicizma ističe čistoćom oblika. Najveći je doseg te arhitekture upravo geometrijska čistoća, kako na vanjskim pročeljima tako i jednostavnoj geometriji unutrašnjih prostora. Pulske su fortifikacije vrijedno hrvatsko graditeljsko naslijeđe složene europske vojne fortifikacijske arhitekture.

 

Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Literatura

C. De Franceschi, Storia documentata della Contea di Pisino, AMSI, 1964, 10–12; L. Foscan, I castelli medioevali dell’Istria, Trieste 1992. E. Grestenberger, Festung Pola, Wien–Graz 2003; A. Krizmanić, Prostorni razvitak Pule 1813–1918, Pula 2003.