Od pada Mletačke Republike do sredine XIX. st.

Iz akta Leobenskoga preliminarnoga mira (18.IV.1797.) vidljivo je da je Napoleon raspolagao mletačkim teritorijem, a 1.V.1797. objavio je rat Mletačkoj Republici. Dužd i mletačka aristokracija, odnosno Veliko vijeće, odrekli su se 12.V. vlasti u korist građanstva, a Francuzi su zaposjeli Veneciju pod izgovorom da štite tek uspostavljeni Privremeni demokratski municipalitet. To se tijelo 16.V. manifestom obratilo Istri, Dalmaciji i ostalim pokrajinama kako bi ih pozvalo na zbacivanje starih oligarhija s vlasti, priznavanje novouspostavljene uprave, nastavak državnoga zajedništva s Venecijom te na izbor svojih poslanika u Municipalitet. Oko sredine svibnja mletačkom se Istrom pronio glas o ulasku francuskih jedinica u Veneciju. Nova pučka elita u istarskim urbanim središtima iskoristila je priliku te razvlastila gradska vijeća i proglasila mjesne municipalitete. Premda su se odazvali na poziv iz Venecije, njihov juridički položaj i odnos s municipalitetom u Veneciji nije razrađen budući da je ubrzo uslijedila habsburška vojno-okupacijska akcija u dotadašnjem mletačkom dijelu Istre. Motovun je već 4.VI. u Veneciju poslao izaslanstvo na bratimljenje s tamošnjim municipalitetom. Uz nerede, isto se zbilo u Izoli, Kopru i Miljama (5.VI.), Piranu (6.VI.), a mirno u Rovinju (11.VI.). Preuzimanje vlasti u Poreču prekinuo je dolazak austrijskih postrojba. Habsburška Monarhija uputila je 10.VI. generala Klenaua u Kopar; sljedećega dana zauzeo je Izolu, a 12.VI. pomorske su snage krenule iz Trsta put Pirana, Umaga, Novigrada i Poreča. Klenau je 14.VI. s više od 500 pješaka i 100 konjanika stigao u Rovinj. Iz Kastva je u smjeru mletačke Istre otišla i hrvatska postrojba, zapovjedništvo koje se smjestilo u Pazinu. Postrojbe generala Klenaua ušle su 16.VI. u Pulu, a 17.VI. spojile su se s postrojbama koje su krenule iz Kastva i djelovale u istočnoj Istri, što je označilo kraj vojne operacije.

Već Campoformijskim mirom (17.X.1797.) legalizirano je austrijsko upravljanje pokrajinom. Do manjih zahvata u mjesnoj upravi došlo je 1800. i 1801., a dekretom od 6.III.1804. ukinuta je Carska kraljevska privremena vlada za bivšu mletačku Istru. Taj je teritorij u travnju pridružen Tršćanskoj pokrajini kao Pokrajinski ili Okružni kapetanat. Za to vrijeme, Kranjski okružni kapetanat tražio je spajanje bivše mletačke Istre s Knežijom i podvrgavanje Kranjskoj, ali zahvaljujući odupiranju tršćanskoga guvernera Lovasza to nije provedeno. Nove su vlasti centralizacijom nastojale dobiti što veću učinkovitost uz što manje troškove.

Drugi koalicijski rat protiv Francuske (1799.–1801.) nije imao nikakvih izravnih vojnih ili političkih posljedica u pogledu bivše mletačke Istre, osim pljačke teretnih lađa koju su u istarskim vodama počinili ratni brodovi pod francuskom zastavom. Godine 1805., tijekom Trećega koalicijskoga rata s Francuskom, ratne su operacije zahvatile područje Trsta i Rijeke, a nisu zaobišle ni Istru. Prije završetka rata (Požunski mir, 26.XII.1805.) Francuzi su zauzeli bivšu mletačku Istru: Trst 19.XI., Kopar 21.XI., a do početka prosinca ostatak poluotoka. Predsjednikom Privremene vlade za Istru postao je 6.XII.1805. Angelo Marino Calafati. Francuzi nisu naišli na izravan otpor, međutim, ratni namet koji su razrezali francuski časnici i vandalizam francuskih postrojbi nisu bili dobro prihvaćeni. Od početka 1806. područje mletačke Istre pripojeno je Napoleonovoj Kraljevini Italiji sa sjedištem u Milanu, te je postalo jednim od 21 departmana. Istarski departman podijeljen je na dva distrikta (koparski i rovinjski), koja je činilo 7 kantona (kotareva), a temeljne upravne jedinice bile su općine. Od 1808. to je područje steklo naslov vojvodstva. Na sudbenom polju 1806. uveden je Napoleonov zakonik, koji je odvojio sudbenu od upravne vlasti. Nakon francusko-austrijskog rata 1809., a na temelju Schönbrunnskoga mira (14.X.1809.), francuski se posjed proširio na austrijski dio Istre, Kranjsku i dr. pa su ustrojene Ilirske pokrajine.

Istru su u rujnu 1813. zaposjele austrijske postrojbe. Privremena uprava, koja se održala do 1.XI.1814., nastojala je vratiti stanje prije 1805., što nije bilo potpuno provedivo. Uspostavljena su dva okružja sa sjedištem u Trstu (kotarevi bivše mletačke Istre) i Rijeci (kotarevi s područja Knežije i Labin, koji je bio mletački posjed). Tim je okružjima priključen još po jedan kotar iz sastava Kranjske: kotar Socerb (Fünfenberg) Tršćanskom okružju, a kotar Podgrad Riječkom okružju. Godine 1816. osnovana je Kraljevina Ilirija, u sastav koje je ušla i Istra. Prekosavski provincijal (uključujući i veliki dio Riječkog okružja) vraćen je 1822. pod bansku vlast, dok je za preostalih devet kotareva istočne Istre osnovano privremeno okružje sa sjedištem u Pazinu. Jedinstveno Istarsko okružje sa sjedištem u Pazinu osnovano je 1825., a kao jedinstvena upravno-teritorijalna cjelina očuvalo se do 1918. Upravi Austrijskoga primorja bila su podčinjena okružja na čelu s okružnim kapetanima. Kotarevi (tal. distretti), kojima su upravljala kotarska povjereništva (tal. commissariati distrettuali), bili su još niža razina i dijelili su se na glavne općine (tal. capo-comuni) i podopćine (tal. sotto-comuni), koje su se razlikovale po sastavu upravnih tijela. U poreznom smislu najniže teritorijalne jedinice bile su katastarske, odnosno porezne općine. Do 1918. bilo je još nekoliko manjih intervencija u upravnoj organizaciji na općinskoj i kotarskoj razini. Nakon razdoblja gladi i epidemija (1815.–17.), došlo je do demografske eksplozije: 1830. bilo je 198.635 stanovnika, 1840. godine 215.689, a 1848. 232.692. U to doba Istra ima 24 grada, 4 trgovišta i 479 sela.

Crkveno-upravna raspodjela 1797.–1805. nije doživjela znatnije promjene, ali nepopunjavanje nekih biskupskih sjedišta dalo je naslutiti predstojeću temeljitu reorganizaciju dijecezanskih jurisdikcija na sjevernojadranskom prostoru (u Pulskoj biskupiji od smrti biskupa Ivana Dominika Jurasa 1802. do ukinuća njezine samostalnosti 1830. biskupska stolica ostaje nepopunjena). Međutim, potreba za reorganizacijom crkvenog teritorijalnog ustroja nije opravdanje za francuske postupke 1806. Sukladno svojim stavovima o civilnome društvu, francuske su se vlasti okomile na crkvene redove i laičke bratovštine. S obzirom na karitativno-pripomoćnu funkciju bratovština i nepostojanje civilnih ustanova s odgovarajućom zadaćom te su se mjere kosile s potrebama širih slojeva u Istri. Ukinuti su i mnogi samostani, uz pljačku i upropaštavanje kulturnog blaga.

U prvoj polovici XIX. st. na području Istarskoga okružja bilo je sedam biskupija: Koparska, Krčka, Novigradska, Osorska, Porečka, Pulska i Tršćanska, koja je imala ovlast nad središnjim dijelom Istre. Papinskom bulom iz 1828. svedene su na tri: Tršćansko-koparsku (kojoj su pridružena područja Koparske i Novigradske biskupije), Porečko-pulsku i Krčku (kojoj je pridruženo područje Osorske biskupije). Prema papinoj buli iz 1830. te su biskupije postale sastavni dio Goričke nadbiskupije. Na području triju biskupija 1842. bilo je 25 dekanata i 136 župa, 12 kapelanija i 57 ispostava te 16 samostana.

Najvažnije područje gospodarstva, o kojem je ovisila egzistencija najvećega dijela stanovništva, bilo je poljodjelstvo. Maslinarstvo i vinogradarstvo bili su od posebnog interesa za plemstvo kao posjednički sloj, jer su samo te dvije grane poljodjelstva davale znatne tržne viškove, omogućujući izvoz i s njim znatniji prihod. Žitarice, koje su služile za preživljavanje širokih masa, jedva su zadovoljavale domaće potrebe, a u sušnijim je godinama njihov urod najviše podbacivao. Jedna je od najvažnijih značajki poljodjelstva u XVIII. st. uvođenje novih kultura. Proizvodnja kukuruza bila je raširena u Istri već na prijelazu stoljeća, ali još je uvijek bio znatan uvoz iz Terraferme i Furlanije. Krumpir se uvodi u široku proizvodnju 1820-ih i 1830-ih. U to vrijeme uzgoj dudova svilca bio je neznatan, a iz hrvatskih se zemalja uvozila živa stoka za klanje. Država je bila osobito zainteresirana za šumsko bogatstvo Istre, koje je u XIX. st. izgubilo obilježje područja od posebne državne skrbi zbog građevnoga drva i ograničilo se na izvoz manjih količina drva za ogrjev. Izvozilo se i nešto kamena. Piran i Kopar duguju svoj relativni napredak u prvome redu proizvodnji i povećanom izvozu soli. Ribarstvo je bilo zastupljeno u priobalnim mjestima, a najviše se izvozila soljena riba. Žitelji većih naselja bavili su se trgovinom, nešto manje obrtom, a u obalnim naseljima često i obalnom plovidbom. Brzim razvitkom Trsta i Rijeke Istra je u najbližoj okolici stekla morskim putem lako dostupna tržišta na koja su plasirani poljoprivredni poizvodi. Godine 1818. na rtu Savudriji otvoren je prvi suvremeni svjetionik na Jadranu. Razvijala se i cestovna mreža (cesta Trst–Pula).