Ive, Antonio, filolog i glotolog (Rovinj, 13.VIII.1851. - Gradac [Graz], 9.I.1937.).

U rodnom gradu je stekao osnovno i srednje obrazovanje, a 1865. upisao je licej u Kopru. Filozofski fakultet u Beču upisao je 1869. gdje je 1875. diplomirao talijansku i klasičnu filologiju.

Predavao je godinu dana u koparskom liceju, prije nego je dobio stipendiju za usavršavanje u filologiji i lingvistici što je rezultiralo boravkom na mnogim sveučilištima (Milano, Torino, Pisa, Rim). U pariškim knjižnicama proučavao je srednjovjekovne talijanske tekstove. Postigao je doktorat 1878. te se ubrzo nakon toga počeo baviti folklorom, etnologijom i proučavanjem istriotskoga govora.

Profesionalna mu se karijera razvijala u srednjim školama (Rovereto, Trento, Innsbruck) sve do 1894. kada je pozvan da predaje na Sveučilištu u Gradcu. Umirovljen je 1921.

Njegov poseban doprinos proučavanju i očuvanju istarskog folklora je pozamašna zbirka Canti popolari istriani raccolti a Rovigno (Torino 1877.) koja sadrži više od 600 tekstova.

Istraživao je veljotski i dalmatski (autohtone romanske govore otoka Krka i Dalmacije). Njegove studije veljotskog temelje se na razgovorima s Antonijom Udìnom, posljednjim govornikom toga dijalekta. Objavio je monografiju I dialetti ladino-veneti dell'Istria (Strasbourg 1900.) u kojoj je objedinio sve studije na tu temu. Objavljivao je i u mnogim časopisima.

Cijeloga života pratilo ga je (krivo) uvjerenje da su istarski i kvarnerski govori najistočniji izdanci retoromanskog jezika.

Svoju bogatu biblioteku, oko 3000 knjiga, oporučno je ostavio gradskoj knjižnici u Rovinju. Danas se u fondu Knjižnice Muzeja Grada Rovinja, koja nosi njegovo ime, nalazi 2100 naslova i rukopisna građa.