Kaplan, Josip, skladatelj, zborovođa, glazbeni pedagog (Krško, 23.X.1910. – Lovran, 25.III.1996.).

Otac Josip vrlo je rano uočio sinovljevu glazbenu nadarenost i omogućio mu poduku iz violine, pa se mladi Josip s 15 godina kao violinist uključio u mjesni orkestar. Od 1929. pohađao je Državnu muzičku akademiju u Zagrebu, gdje je nastavio učiti violinu, ali mu je glavni predmet bio fagot tako da je diplomirao 14.III.1936. na puhačkom odjelu Akademije.

Tijekom studija počeo je voditi pjevački zbor u rodnom Krškom, a dirigiranjem zborovima bavit će se tijekom čitave karijere. Tako je nakon studija odmah počeo raditi, ali ne kao fagotist, nego je otišao u Bosnu i Hercegovinu te u Jajcu vodio zbor Hrvatskog pjevačkog društva (HPD) „Tomašević“. Iz Jajca 1937. odlazi u Banju Luku, gdje vodi zborove HPD-a „Nada“ i Radničkog kulturno-umjetničkog društva (RKUD) „Pelagić“, a počinje raditi i kao nastavnik glazbenog odgoja u srednjoškolskom konviktu. Rad s mladima ga je posebno privlačio te je 1941. uspio dobiti mjesto nastavnika pjevanja u gimnaziji u Novoj Gradiški, gdje je također bio zborovođa, u HPD-u „Graničar“, a nakon Drugog svjetskog rata i u RKUD-u „Crvena zvijezda“.

Godine 1949. premješten je u Pulu, gdje radi kao nastavnik glazbeno-teorijskih predmeta Učiteljskoj školi „Viktor Car Emin“, u kojoj vodi ženski i mješoviti pjevački zbor te tamburški orkestar. Iste je godine bio među utemeljiteljima Muzičke škole (danas Glazbena škola Ivana Matetića Ronjgova Pula) u kojoj je povremeno djelovao, predavajući solfeggio i klavir, vodeći zbor i svirajući violu gudačkom orkestru. Godine 1951. bio je i među osnivačima pulskoga KUD-a „Matko Brajša Rašan“ te voditelj njegovih zborova 1957.-59. U pojedinim razdobljima tijekom 1950-ih vodio je i zbor RKUD-a „Bratstvo jedinstvo“ u Vodnjanu (1954.-57.) i Radničkog kulturno-prosvjetnog društva „Olga Ban“ te zbor učenika u privredi industrijske škole poduzeća Uljanik. Uz pedagoški i dirigentski rad, Kaplan se u Puli angažirao i kao voditelj seminara za učitelje glazbenog odgoja i zborovođe, držao javna predavanja o glazbenim temama te se bavio skladateljskim radom. Tu je komponirao 40-ak skladbi, najviše za zborove, koji su ih izvodili i pod njegovim ravnanjem. Značajan dio tog opusa čine dječje zborske pjesme i glazbenoscenska djela za mlade. Desetogodišnjim boravkom i djelovanjem u Puli Kaplan je ostavio traga na odgojno-obrazovnom, kulturno-umjetničkom i skladateljskom području.

Iz Pule 1959. odlazi u Rijeku za nastavnika u tamošnjoj Učiteljskoj školi, gdje radi do njezinog ukinuća 1963. te je u školskog godini 1963./64. na novootvorenoj Pedagoškoj gimnaziji. Od 1964. do umirovljenja 1979. radio je kao nastavnik u riječkoj glazbenoj školi „Ivan Matetić Ronjgov“, a kao vanjski suradnik predavao je na katedri za predškolski odgoj i razrednu nastavu riječke Pedagoške akademije te kontrapunkt u riječkom teoretsko-pedagoškom odjelu zagrebačke Muzičke akademije. I u Rijeci je nastavio djelovati kao zborovođa te je 1960.-67. vodio zbor KUD-a „Jedinstvo“.

Autor je mnogobrojnih djela za simfonijski, harmonikaški i tamburaški orkestar, komorne sastave i solistička glazbala, za glas uz pratnju glasovira i zbora. Prvu zborsku pjesmu, Bosansku rapsodiju, skladao je 1938., a ukupno je napisao više od 300 skladbi za mješovite, muške, ženske i dječje zborove. Za mlade je skladao i 9 ciklusa pjesama (Djeca prirode, 1950.; Djeca u slobodi, 1953.; Cvjetni puteljak, 1957.; Na sunčanoj stazi, 1961.; Majke heroji, 1963.; U susret suncu, 1963.; Vrapčići kantaju, 1982.; Radost muziciranja, 1985.; Prolići, 1985.) te glazbenoscenska djela: Pepeljuga (glazbeni igrokaz, tekst Vladimira Nazora, 1951.), Labudovo pero (alegorija u tri čina, tekst Frane Barića, 1953.) i Gljivarska zemlja (dječja opera, tekst Ferda Bačića, 1959.).

Oslanjajući se na tradiciju, u skladbama se nadahnjivao folklornom baštinom, ljepotama prirode i dječjim svijetom. Tijekom boravka u Puli Kaplan se susreo i s istarskim glazbenim izričajem, koji je inspirirao niz njegovih kompozicija. Sam je, u jednom intervjuu 1991., rekao da skladbu za mješoviti zbor Galiotova pesan (na tekst V. Nazora), nastalu 1952. u Puli, gdje je i prvi put izvedena, smatra svojim najuspjelijim djelom.

Dobitnik je niza nagrada i priznanja, među kojima i nagrade na natječaju Susreta harmonikaških orketara i solista u Puli (Sonatina za harmoniku, 1976.), a više je njegovih zborskih skladbi nagrađeno na natječajima u okviru Matetićevih dana te susreta Naš kanat je lip u Poreču.

Kaplanovo ime nosi riječki pjevački zbor mladih.