Već 1908. godine u Puli su djelovala četiri kina, a dnevne su novine čak izvještavale o »konkurenciji kinematografa« u gradu. Glavni se zvao Excelsior (krajem godine dobio je novo ime - Minerva). Posjećivala ga je i otmjena publika, a po pisanju tiska bio je »… zaista naša gradska ustanova…«.

Nalazio se na samom uglu Laginjine (tada: Via Giulia) i Trga Portarate - dijelio je dakle s kavanom Sezession prizemlje tzv. Stare robne kuće.  Kada je 1912. na suprotnom, gornjem, kraju drvoreda (u kući koje više nema, jer je srušena radi gradnje zdanja današnje Fine) otvoren još i kinematograf Ideal, Giardini su postali ono što su dugo i ostali: u široj regiji jedinstven raj za filmoljupce. Između dvaju svjetskih ratova popularnost filma toliko je porasla da su stare dvorane postale pretijesne, pa su ih stale zamjenjivati veće, modernije i ljepše. U Puli, za razliku od drugih gradova, čak više njih na hrpi: Giardini su ostali bez spomenutih dvaju malih tradicionalnih kinematografa, ali su zauzvrat dobili tri velika. Dva su kinematografa na Giardinima bila jedan do drugog, dok je treći, najveći, nastao tek sedamdesetak metara od njih. Taj se zvao Nazionale, bio je podignut kao samostalna zgrada, imao je raskošan dvoetažni foaje, a njegova (više od trideset metara dugačka i dvadesetak metara široka) dvorana mogla je u parteru i na balkonu primiti čak 1.200 gledalaca. Najmanji u trolistu bio je Impero. Ulazne i izlazne prostorije (razdvojene reprezentativnom kavanom) imao je u prizemlju nove velebne stambene palače, dok se sama dvorana (oko 25 puta 15 metara) diskretno smjestila u stražnjem dvorištu. Treći se pak kinematograf iz ove grupe zvao Sala Umberto, a bio je »nešto između« (dimenzije dvorane s malom pozornicom iznosile su oko 25 puta 20 metara, a u parter i na balkon stalo je do 1.000 posjetilaca). Još za Austrije izgrađena sala nalazila se uz Uspon na Kaštel, kuće na uglu Giardina i Uspona sv. Stjepana, a da bi postala dostupna s Giardina (što je bio conditio sine qua non), tu je srušena jedna omanja zgrada, a na njenom mjestu podignut novi ulaz u kino. Kako je parter dvorane bio na prvom (a balkon čak na drugom) katu, prijemni hol je dobio oblik valjka uz čije su se zidove penjale spiralne stepenice. A da ništa ne bi remetilo arhitektonski sklad i opći dojam, na kraju je i stara uglovnica prilagođena svojoj dogradnji. Preciznije, rekonstruirana je do neprepoznatljivosti: prozori su preoblikovani, a središnju je mansardu zamijenio čitav nadograđeni kat.  Kad je Pula pripala Jugoslaviji, oskudijevala je u mnogočemu, ali ne u kinima. Uz tri na Giardinima, imala je i kino u Domu armije, a krajem pedesetih rekonstruirana je te ponovno otvorena i dvorana kina Istra (ex-Arena) nadomak Punte. Ukupno pet. Usporedbe radi, pet puta veća Ljubljana tada je imala samo dva-tri kina više. Pulsko kinopoduzeće pazilo je i mazilo svoju publiku: izdavalo je Mjesečni informativni list (MIL) s preciznim repertoarom svih kina te s podacima o autorima, glumcima i sadržaju svih filmova. Kad se tome pribroji i 1954. ustanovljen filmski festival, jasno je zašto je Pula stekla epitet filmskog grada.Nekadašnji Nazionale u Jugoslaviji je postao kino Beograd, da bi u osamostaljenoj Hrvatskoj najprije dobio ime Divićgrad, a zatim Pula dok je prvotni Impero postao  kino Partizan. Nekad za filmom ludi Puljani početkom  devedesetih kinima su okrenuli leđa. Za to su okrivljeni TV i video.  Novopečenim vlasnicima kinokuće nisu bile dovoljno profitabilne, a nije im padalo ni na kraj pameti da ulažu novac u njihovo održavanje i osuvremenjivanje. Tako su nekadašnji simboli grada postali neatraktivni, publika ih je napustila, a gazde - privele drugoj svrsi, te je u ex kinu Beograd nastala garaža.  Partizan je pak junački pao u naletu jedne butige, da bi se, nakon njena povlačenja, nekadašnja kinodvorana  pretvorila u kockarnicu. Bivši Umberto u Jugoslaviji je  dobio ime Zagreb, pa mu je ono ostalo i nakon demokratskih promjena. Unatoč ljetnoj vrućini, zimskoj hladnoći, lošoj kvaliteti slike i tona, kino je funkcioniralo no,  bilo je tek pitanje dana kad će se zdanje urušiti, a Pula  slavna i ponosna filmska metropola - ostati bez zadnjeg kina i izgubiti još jedno obilježje pravog grada. No, posljednjeg dana studenog 2007. godine započeli su radovi te je novo kino, preimenovano u Valli, svjetlo dana ugledalo u lipnju 2008. godine.

http://www.kinovalli.net/