Gregorčič, Jože (Josip), španjolski dragovoljac, partizanski vođa, narodni heroj (Volosko, 30.VII.1903. ‒ Jelovica/Lipniška planina kod Radovljice, Slovenija, 9.IX.1942.).

Rođen je u siromašnoj obitelji, a kad su mu bile dvije godine, otac Ivan otišao je raditi u Ameriku, gdje je nakon dvije godine poginuo u rudniku. Samohrana majka s četvero djece teško je preživljavala, pa je Jožu nakon pučke škole u rodnom mjestu, dala na nauk jednom ljekarniku u Puli, ali ne zadugo jer je izbio Prvi svjetski rat, pa je morao otići iz Pule koja je proglašena potencijalno ratnim područjem. Tražeći bilo kakav posao da bi preživio, otišao je u Šempeter na Krasu (današnja Pivka), gdje je do kraja rata radio kao pastir.

Kad su nakon rata Talijani zaposjeli Kras, vratio se u rodni kraj, ali nije bilo posla, pa je s bratom Francom (Franjom) otišao u austrijski Beljak (Villach) u Koruškoj, gdje im se udala sestra Ana. Ni tamo nije bilo posla, pa su se vratili u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, u Jesenice. Jože je našao posao kod Franza Paara, jeseničkog poduzetnika i proizvođača sode, za kojega je raspačavao sodu, pa su ga zvali „Paarov Jože“.

Od 1923. do 1925. služio je vojni rok u Knjaževcu u Srbiji, potom je otišao u Olovo u Bosni, k drugom bratu Ivanu, gdje je godinu dana radio u krojačnici.

Godine 1927. vraća se u Jesenice i zapošljava u tamošnjoj željezari, gdje se osposobljava za kvalificiranog izvlačitelja žice. Aktivan je u Savezu metalurških radnika Jugoslavije, u kojem pripada lijevoj struji.

Sportom se bavio u mlađim danima, pa je nastavio i povratkom u Jesenice, gdje se učlanio u napredna radnička kulturno-prosvjetna i sportska društva te je bio aktivni gimnastičar, nogometaš, biciklist, planinar, glumac i pjevač, ali i organizator i dužnosnik. Najprije je bio članom Svobode, po njenom raspuštanju Enakosti, koja je također raspuštena, pa je bio članom Kovinara. Godine 1928. na nekoliko je mjeseci zatvoren jer je na jednom gimnastičkom natjecanju vježbao uz zvukove Internacionale.

Društva Svoboda i Enakost djelovala su u jeseničkom Radničkom domu te su ujedno bila mjestom političkog osvješćivanja radnika. Gregorčič je 1931. postao članom Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) i još se više angažirao u borbi za radnička prava. Naposljetku je 1936. dobio otkaz u željezari zbog sudjelovanja u štrajku.

U to vrijeme izbija građanski rat u Španjolskoj, Gregorčič se prijavljuje za republikanskog dragovoljca, ali nije odmah dobio dopuštenje Partije, pa organizira odlazak drugih dragovoljaca. Sljedeće, 1937., godine ipak odlazi u Španjolsku (u drugom pokušaju) i bori se u internacionalnim brigadama. Bio je najprije mitraljezac u slovenskoj četi „Ivan Cankar“ bataljuna „Đuro Đaković“, pa njezin politički komesar. Potom je bio povjerenik pa komesar bataljuna „Georgi Dimitrov“ u sastavu 15. te 129. internacionalne brigade. Sudjelovao je u nizu važnih bitaka ističući se kao hrabar borac. Nakon raspuštanja internacionalnih brigada ujesen 1938., Gregorčič početkom 1939. preko Pireneja sa suborcima prelazi u Francusku, gdje je bio konfiniran u nekoliko logora.

Iz logora je pobjegao krajem 1940. i preko Marseillea jugoslavenskim brodom ilegalno se vratio u domovinu, najprije u Split, pa početkom 1941. u Jesenice. Tu postaje sekretarom Okružnog komiteta KPJ, živi u ilegali i kao iskusni borac priprema partijske drugove i proletere za sukob s nacifašizmom.

Prilikom okupacije Jugoslavije u travnju 1941. Nijemci ga uhićuju, ali im je već sutradan pobjegao i otišao u planine. U svibnju predvodi Vojni komitet OK KPJ Jesenica, a u lipnju sudjeluje na partijskom savjetovanju u Ljubljani na kojem je odlučeno da se pokrene narodnooslobodilačka borba.

Sa Stanetom Žagarom vodi pripreme za oružani ustanak u Gorenjskoj te krajem srpnja formira Jeseničku, odnosno Cankarovu četu. U kolovozu postaje zapovjednikom Cankarovog (kasnije Gorenjskog) bataljuna. Partizanski mu je nadimak Gorenjc, a sudjeluje u svim akcijama svojih postrojbi. Nakon pogibije S. Žagara krajem ožujka 1942., Gregorčič u travnju preuzima zapovjedništvo nad 1. grupom partizanskih odreda u kojoj su bili Gorenjski i Kokrški odred. Kao iskusni borac koordinira akcije partizanskih postrojbi na tom području.

U njemačkoj akciji početkom rujna 1942., na visoravni Jelovica na Lipniškoj planini upao je u zasjedu zajedno s pratećom četom Štaba I. odreda. Ranjenog u noge drugovi su ga, na njegov zahtjev, ostavili i sakrili u jednom kanalu. Iako i sama ranjena, htjela mu je pomoći partizanka i zaručnica Marta Tavčar - Ria, ali su oboje poginuli. Nijemci su njih i druge poginule (bilo ih je ukupno 32 ili 25, ovisno o izvorima) fotografirali, a tijela su im pronašli suborci koji su se nakon tri dana vratili na Jelovicu. Nijemci su se lecima hvalili da su ubili banditskog vođu Gorenjske Josipa Gregorčiča iz Asslinga (Jesenice), znanog pod lažnim imenom Gorenjec, ali je moguće da se i sam ubio. Prije pogibije sakrio je ranac sa štapskom arhivom, koji su partizani pronašli 1944.

Narodnim herojem proglašen je 5.VII.1951.

U neposrednom poraću, do 1953., njegovo je ime nosilo sportsko društvo u Jesenicama.

Godine 1960. u Gradskom parku u središtu Radovljice uređena je spomen-grobnica za 29 poginulih boraca Narodnooslobodilačke vojske u kojoj je pokopan i Gregorčič (autor spomenika je arhitekt Edo Ravnikar).