flora

Flora (lat. flos: cvijet; cvjetana), biljni svijet, ukupnost onoga što raste ili je u nekim razdobljima raslo na pojedinim područjima Zemljine površine.

Procjenjuje se da u Istri raste oko 1.500 biljnih vrsta srednjoeuropskoga, južnoeuropskoga, balkanskoga, sredozemnoga, sarmatskoga, dinarskoga, ilirskoga, kvarnersko-liburnijskoga i drugog podrijetla i postanka (vegetacija). O bogatstvu svjedoči usporedba npr. s Velikom Britanijom, u kojoj raste oko 1.300 vrsta.

No, poseban biljeg zavičajnosti tom području daju istarski endemi i određene rijetke biljke općenito hrvatske flore. To su u prvom redu istarski zvončić (Campanula istriaca), koji obrašćuje plominske zidove i zidine, ali ga ima i na nekim kvarnerskim otocima. Na Učki su još dvije endemične biljne vrste, učkin/učkarski zvončić (Campanula tommasiniana), kojega nema drugdje u svijetu, i justinijanov zvončić (Campanula iustiniana). Na Učki raste krški runolist (Leontopodium alpinum var. krasense), varijetet s Dinarskoga gorja, te hrvatska žutika (Berberis croatica), endemična vrsta Dinarskoga gorja za koju se do nedavno držalo da pripada vrsti s obronaka Etne, i stoga je bila opisana pod imenom etnanske žutike (Berberis aetnensis). Na ćićarijskim pašnjacima i travnjacima raste tršćanski cvić (Gentiana tergestina), modrih cvjetova s rana proljeća i dr.

Na području Istre prvi put su utvrđeni i opisani npr. istarski kukurijek (Helleborus multifidus f. istriacus), istarski sprež, padlić ili petroke, istarska blijeda vučja stopa (Aristolochia pallida f. istriaca) i, odnedavno utvrđena, vrsta kaćunovica – istarska kukavica (Serapis istriaca), prvi put opisana 1997.

Od rijetkih vrsta hrvatske flore u Istri raste Staehelinia dubia, poznata iz okolice Draguća, Cesara, Jurada, Huma i Račičkoga Brega, jedinih sigurnih nalazišta te zapadnoeur. sredozemne vrste u Hrvatskoj koja u Istri doseže najistočniju granicu rasprostranjenosti. Kraj sela Bregi jedino je poznato nalazište vrste plućnjaka Pulmonaria australis u Hrvatskoj; tu raste također rijetka vrsta hrvatske flore – bijela petoprsta (Potentilla alba), a na brijunskom otoku Sveti Jerolim vrlo rijetka biljka hrvatske flore Ampelodesmus tenax (jedino joj je još nalazište u Hrvatskoj na Lastovu). Na obroncima Limskoga kanala nalazi se i općesredozemna biljna vrsta Thelygonum cynocrambe.

Od uresnih biljaka raste vrsta sunovrata (Narcissus radiiflorus), u Vodicama nazvana sugovice, i to na Učki (travnjaci oko Vele Učke), Ćićariji (Orljak, Vodice) i u južnoj Istri (Golešovo), te dvije vrste ljekovita božura (Paeonia officinalis i nešto rjeđa Paeonia corallina) na širem podruju Ćićarije (Mune, Žejane) i Učke, na području šuma hrasta medunca i crnoga graba, najčešće mjestimično i na rubovima toploljubnijih bukovih šuma, ali i na kamenjarskim travnjacima. Najljepše su (u doba cvatnje) i najveće površine obrasle božurom na kamenjarskim travnjacima uz cestu između Trstenika i Raje Vasi, blizu Rašpora. Oko Žejana raste i pupavi ljiljan (Lilium bulbiferum).

Od aromatičnih i ljekovitih sredozemnih vrsta u Istri (osim na zapadnim i sjeverozapadnim obalama) i drugdje u primorskoj Hrvatskoj raširena je ljekovita mirisna i medonosna kadulja ili slavulja (Salvia officinalis), nastala na prostoru Dinarida, koja se zbog svojih svojstava, osobito zbog ljekovitosti, poznate još u rimsko doba, uzgaja u mnogim zemljama. Aromatični lovor ili javor (Laurus nobilis) udomaćio se u širem opatijskom području u samoniklim šumama i šikarama hrasta medunca i bijeloga graba, u pojasu od morske obale do visine od 200–300 m, zatim na području Voloskog, Lovrana, Ike i Ičića te po šikarama i šumama sve do Brseča. Od morske obale duboko u unutrašnjost približno do 600 m nadmorske visine raste aromatični i medonosni vrisak (Satureja montana), kojega se listovi upotrebljavaju i kao začin. U nižim pak područjima, također prodirući dublje u unutrašnjost, veće prostore zauzima smilje (Helichrysum italicum), žutih glavićastih cvatova ugodna mirisa. U okolici Bala, na obroncima Sisola, uz cestu Brseč–Plomin, raste mirisna biblijska biljka sipan ili hisop (Hyssopus officinalis), koja cvate s proljeća, ali i s jeseni.

Od jestivih su biljaka divlja šparoga [šparuga] (Asparagus) i bljušt (Tamus communis) rasprostranjeni širom Istre, osim u bukovim šumama i na laporastim tlima središnje Istre. U vrijeme šparoga beru se i jestivi mladi izdanci veprine (Ruscus), zvane i leprina odn. bruškandul. Bljušt je jestiv dok je mlad, plodovi su mu otrovni, a podanak mu se upotrebljava u pučkoj medicini pri liječenju reumatskih bolesti. Hmelj (Humulus lupulus), kojega se plodnički cvatovi dodaju pivu radi okusa, uglavnom raste u riječnim dolinama (Limska draga, dolina Mirne i dr.).

Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Literatura

Dragutin Hirc, "Floristička izučavanja u istočnim krajevima Istre, II, Učka gora i njezina okolina", Rad JAZU, 1915., 210; Ivan Šugar, "Učka – novo nalazište runolista (Leontopodium alpinum Cass. var. krasense) (Derg.) Hay", Acta botanica Croatica, 1971., 30; L. Poldini, Atlante Corologico delle Piante Vascolari nel Friuli–Venezia–Giulia, Udine 1991.; Claudio Pericin, Fiori e piante dell’Istria distribuiti per ambiente, Rovigno–Trieste 2001.

Slučajna natuknica

zaštita prirode