Visentin, Pelagio Pellegrino, benediktinac, teolog, liturgičar (Dajla, 10.VIII.1917. – Praglia kod Padove, Italija, 2.VIII.1997.).

Otac mu je bio Pellegrino (Pelegrin), majka Anna rođ. Marincich (Ana Marinčić).

Već kao dječak unovačen je u benediktinski samostan u Dajli, a novicijat je započeo 5.X.1933. u matičnom samostanu u Praglii kraj Padove. U redovničku kušnju uveden je 14.X.1934., a 15.VIII.1938. prihvaćen je u benediktinski red.

Studira potom teologiju u benediktinskim samostanima u Finalpiji (Finale Pia) u Liguriji i Einsiedelnu u Švicarskoj (1940.-41.), kamo je upućen zbog zdravstvenih problema i gdje je za svećenika zaređen 7.VI.1941. Studij nastavlja na Papinskom sveučilištu sv. Anzelma u Rimu, postigavši 1942. bakalaureat.

Tijekom Drugog svjetskog rata je u samostanu u Praglii i pomaže svima potrebitim, u čemu mu je pomoglo i izvrsno poznavanje njemačkog jezika. U poraću je ponovo upućen u Rim, gdje nastavlja studij, pripremajući se za predavača teologije (dopusnicu je dobio 1946.), a teologiju je doktorirao 1951. tezom o srednjovjekovnom benediktincu i naučitelju sv. Bedi Časnom. Godine 1994. Sveučilište sv. Anzelma dodijelilo mu je počasni doktorat (honoris causa) u svetoj liturgiji.

Više od tri desetljeća predavao je dogmatiku i sakramentalnu teologiju u matičnom samostanu u Praglii i u drugim talijanskim benediktinskim samostanima Sublacenske kongregacije. Bio je i traženi predavač liturgijske obnove za kler čitave Italije s obzirom na to da je još početkom 1960-ih sudjelovao u pripremi Drugog vatikanskog sabora, posebice u realizaciji konstitucije o liturgiji Sacrosanctum Concilium. Značajan je njegov doprinos liturgijskoj reformi, osobito brevijara ili liturgije časova. Predavao je na Institutu za pastoralnu liturgiju samostana sv. Justine u Padovi od njegova utemeljenja 1966., a bio mu je i ravnateljem od 1984. do 1992. (Institut je od 1987. u sastavu Papinskog sveučilišta sv. Anzelma).

U matičnom je samostanu uz profesorske obveze dugo godina vodio pjevački zbor, a 1989.-90. bio je i administrativni prior.

Umro je u zdravstvenoj stanici samostana u Praglii, gdje je i pokopan u kaptolskoj kući.

Objavio je brojne radove s područja liturgike i duhovnosti, među kojima su bilješke s predavanja Dies Dominicus: Quattro dispense raccolte dal Gruppo Laureati di Azione Cattolica di Padova (Praglia 1964.); četvrta knjiga rukopisa firentinske karmelićanke iz XVI. st. sv. Marije Magdalene deʼPazzi Revelatione e intelligentie (priređivač, Firenze 1964.); „Parola e sacramento nella vita della Chiesa“ u La rivista del clero italiano (3, 1974.); Lo Spirito Santo nella comunità ecclesiale (Brescia 1975. te, posmrtno, 2000.); La riforma liturgica in Italia. Realtà e speranze (priređivač, Padova 1984.); Una liturgia per l'uomo. La liturgia pastorale e i suoi compiti (suautori Aldo Natale Terrin i Romano Cecolin, Padova 1986.); Culmen et fons. Raccolta di studi di liturgia e spiritualità (dvotomna sabrana teološko-liturgijska predavanja, Padova 1987.); Vivere nella carità (Roma 1995. i kasnija izdanja); L'anno liturgico nelle opere di s. Cromazio di Aquileia (suautor Vittorio Cian, Vicenza 1996.) i dr.