Tartini, Giuseppe

Tartini, Giuseppe, violinist, skladatelj, glazbeni teoretičar i pedagog (Piran, 8.IV.1692. – Padova, 26.II.1770.). Majka mu je bila rodom iz Pirana, a otac Firentinac. Pohađao je koparsko sjemenište, gdje je vjerojatno učio i osnove glazbe.

No nije se posvetio svećeničkom zvanju, već je 1708. upisao studij prava u Padovi, a vjenčao se 1710. Tom se ženidbom vjerojatno zamjerio i biskupu, s kojim je djevojka navodno bila u srodstvu, i roditeljima, koji su željeli da uđe u franjevački red, te mu je otac uskratio primanja. Stoga je bio primoran napustiti Padovu. Utočište je pronašao u franjevačkom samostanu u Assisiju, gdje je zasigurno učio kompoziciju (učitelj B. M. Černohorský) i violinu. Od 1714. bio je violinistom opernoga orkestra u Anconi, od 1721. prvim violinistom i koncertnim majstorom u bazilici sv. Antuna u Padovi. Potom je ugl. boravio u tom gradu, osim 1723–26., kada je djelovao u Pragu i poslije neko vrijeme u Parmi. Bio je vrsnim violinistom. Oko 1728. osnovao je glazbenu školu u Padovi »Scuola delle nazioni« u kojoj je učenicima iz različitih europskih zemalja davao pouku iz kompozicije i navlastito violine. Razvio je vlastitu pedagošku metodu, usavršio violinsku tehniku lijeve ruke (posebno izvedbu trilera) i uporabe gudala (tim se dostignućima koristio u skladbi L’Arte dell’arco). Prvi je upotrijebio deblje žice na violini i duže gudalo. Njegovo skladateljsko djelo pripada prijelaznom razdoblju iz barokne patetike u pretklasični, lirski raščlanjen izraz. Napisao je više od 350, gotovo isključivo instrumentalnih djela, ponajviše koncerata i sonata za violinu, među kojima je najpoznatija sonata Il trillo de diavolo (objavljena posmrtno), zatim nešto vokalne crkvene glazbe (Stabat Mater za 3 glasa i orgulje, Tantum ergo za 3 glasa, Salve Regina za 4 glasa i orgulje te više Misererea za 3 do 5 glasova i dr.). U nekim se jednostavnim melodijama njegovih koncerata i sonata (navlastito iz prvoga razdoblja stvaranja) nazire hrvatski narodni melos, koji je vjerojatno upoznao za boravka u Istri. Od 1750. intenzivnije se bavio glazbenom teorijom. Nizom traktata iz područja akustike, harmonije i dr. izazvao je napade znanstvenika i glazbenika (J.-J. Rousseau, J. A. Scheibe i dr.), a vodio je i pismene teoretske polemike (G. B. Martini i dr.). Pripisuje mu se otkriće diferencijalnoga tona (tzv. trećega ili Tartinijeva tona), koji je opisao u djelu Trattato di musica secondo la vera scienza dell’armonia (1754). Objavio je De’principi dell’armonia musicale (1767., drugo izd. Padova 1974), a mnogi su mu teoretski radovi i skladbe ostali u rukopisu. U Kopru se čuva zbirka njegovih djela o glazbi, fizici, matematici, filozofiji i dr., a u Pomorskome muzeju njegova violina, građena u radionici N. Amatija. U Piranu, na trgu njegova imena, gdje mu je i rodna kuća, podignut mu je 1896. kip (djelo Antonija Dal Zottoa).

LIT.: A. Capri, G. Tartini, Milano 1945; G. Radole, Il bicentenario della morte di Giuseppe Tartini, Pagine istriane, 1971, 3; M. Kokole (urednica), Giuseppe Tartini in njegov čas, Ljubljana 1997; E. Stipčević, Etide za lijevu ruku, Zagreb 2000.

Lada Duraković, Đurđica Križman-Zorić, Istarska enciklopedija

Posljednja promjena: 1. 2. 2005., IE

http://www.youtube.com/