Vidalice

Vidalice, aerofono drveno narodno glazbalo, koje se tako naziva u Buzeštini, Pazinštini i Poreštini, a duplicama ili sviralama u Barbanštini i Žminjštini, volaricama ili dvojnicama u Labinštini, ovčaricama u Vodnjanu, šurlama u Roveriji (gdje se šurle nazivaju sviralama), dvojkinjama na Krku te dvojnicama na Cresu.

Sastoji se od dviju paralelno izbušenih svirala, koje se grade od jednoga komada tvrdoga dugo sušenoga drva (oko 5 god.), najčešće od busole (šimšir), klena, javora ili trešnje. Dugačke su 30–40 cm. Imaju dva piska izrađena od drva i utaknuta u gornji istanjeni dio glazbala. Širina je gornjega dijela oko 4 cm, a donjega dijela na izlaznim otvorima oko 5 cm. Na desnoj svirali (cijevi) ima pet rupica (četiri s prednje strane, jedna sa stražnje), a na lijevoj tri. Rupice su postavljene paralelno na objema sviralama, osim prve na desnoj svirali (koja nema para) i njoj nasuprotne na stražnjoj strani. Pravilna intonacija glazbala ovisi o ujednačenoj udaljenosti među rupicama (oko 2cm), a udaljenost od piska do prve rupice ne utječe na intonaciju. Ton se može proizvesti u normalnom registru tonskoga niza (niska skala), zatim prepuhivanjem tonova, čime se dobiva tonski niz za oktavu viši od niske skale (visoka skala), te kombinacijom prvoga i drugog načina, tj. kada se na jednoj svirali melodija izvodi prepuhivanjem (visoka skala), a na drugoj se svira u normalnom registru (niska skala). V. se upotrebljavaju kao samostalno solističko glazbalo. Na njima su u prošlosti svirali većinom pastiri, na što upućuje i naziv glazbala (ovčarice, volarice). Zbog slabog intenziteta zvuka samo su se u rijetkim prilikama upotrebljavale kao pratnja plesu. Neki su svirači na njima izvodili i pjesme s tekstom, tako da su istodobno pjevali u glazbalo izgovarajući tekst. U takvoj izvedbi tekst pjesme nije razumljiv slušateljima, već služi sviraču kao ritamski oslonac.

LIT.: R. Pernić, Meštri, svirci i kantaduri. Istarski narodni pjevači, svirači i graditelji glazbala, Buzet 1977.

M. Marić