Vinova loza

Vinova loza (Vitis vinifera), višegodišnja penjačica iz por. lozica (Vitaceae) koja se dijeli na 10 rodova s više od 600 vrsta. Vrste roda Vitis, ovisno o geografskome podrijetlu, dijele se u tri skupine: europsko-azijsku, američku i istočnoazijsku.

U europsko-az. skupini samo je jedna vrsta, vinova loza, kojoj pripadaju dvije podvrste: plemenita europska vinova loza (V. vinifera ssp. sativa) te divlja europska loza (V. vinifera ssp. silvestris). Vrste američke skupine rasprostranjene su na sjevernoamer. kontinentu, a zbog velike otpornosti na filokseru upotrebljavaju se kao podloge za vinovu lozu. To su V. riparia, V. rupestris i V. berlandieri, a V. labrusca, V. aestivalis, V. cinerea, V. solonis izravno su rodne vrste. Istočnoaz. vrste najviše se rabe u dekorativne svrhe; najpoznatija je V. amurenzis, koja je vrlo otporna na niske temperature (podnosi do – 40 °C).

Morfološki se kod vinove loze razlikuju vegetativni i generativni organi. Vegetativni su organi korijen, stablo s krakovima i ograncima, mladice, rozgva i lišće, a generativni cvijet, cvat, grozd, vitica, bobica i sjemenka. Grozdasti se plod (bobica) jede kao svježe (grožđe) ili osušeno voće, a u prvom se redu upotrebljava za proizvodnju vina i sokova. V. l. ima veliki i mali razvojni ciklus. Veliki ili životni ciklus obuhvaća razdoblje od nastanka biljke do kraja njezina života, koji može trajati 30, pa i više od 100 godina. Mali ili godišnji biološki ciklus v. l. prolazi svake godine. Čine ga pojedinačne faze razvoja ili fenofaze: suzenje ili plač, pupanje, rast i razvoj vegetacije, cvatnja i oplodnja, rast bobica, dozrijevanje grožđa, priprema za zimski odmor te zimski odmor.

V. l. potječe iz Male Azije, odakle se proširila po cijelome svijetu. Ona je danas važna poljop. kultura u svijetu, koja se uzgaja na približno 7,7mil.ha, s ukupnim prinosom grožđa od 60mil. tona. U Istri je v. l. nezaobilazna pov. i kult. biljka, koja se ondje uzgaja nekoliko tisućljeća. Bila je, a ponegdje je to i danas, osnovna kultura oko koje se razvijao život stanovništva i o kojoj je ovisio njegov opstanak. Nekad su u Istri najčešće podloge za uzgoj vinove loze bile Riparia i Rupestris du lot (Mantikola), a danas je najraširenija Kober 5bb, potom SO4, 420A i dr.

Poznato je oko 10000 različitih sorata vinove loze, od kojih samo 220 ima veću komercijalnu vrijednost u svjetskoj vinogradarskoj proizvodnji. Autohtone sorte vinove loze razvile su se pod utjecajem specifičnih agroekoloških uvjeta nekoga geografskoga područja. U Istri ih je nekoliko: od bijelih sorata to smalvazija istarska bijela, muškat momjanski, te manje poznate duranija, brajdenica, opačevina, plavina, trbljan. Od crnih sorata ondje su poznate teran, hrvatica, borgonja, muškat ruža porečki, te ružičasta sorta surina. Najraširenija je malvazija istarska bijela (više od 50% vinogradarskih površina). Autohtone sorte danas su osnova za dugoročan razvoj vinogradarstva u Istri, a tržišno su sve zanimljivije, jer je i svjetsko vinogradarstvo usmjereno prema očuvanju i razvoju autohtonih sorata. Stoga je potrebno provesti selekciju u starim vinogradima radi dobivanja klonova vinove loze najpogodnijih za pojedine položaje. U sklopu svojih projekata time se bavi Institut za poljoprivredu i turizam u Poreču.

Đ. Peršurić